JESMO LI ŽIVJELI BOLJE DANAS ILI U SOCIJALIZMU? Zašto susjedima kapitalizam uspijeva

Hrvatski ekonomski napredak od 1990. možemo slobodno proglasiti nazadovanjem

Odrastati u Splitu u osamdesetima podrazumijevalo je da ste svako ljeto u prilici svjedočiti neuobičajenim multikulturnim slikama na splitskom Pazaru. U to ste vrijeme po Pazaru mogli uočiti strateški razmještene Čehe, Slovake i Poljake, koji su prodavali posuđe, termosice, madrace na napuhavanje za plažu, posteljinu i drugu robu za upotrebu u kućanstvu, a sve u svrhu ostvarivanja sitne zarade kojom bi se pokrili troškovi ljetovanja te možda nešto i zaradilo.

Česi, Slovaci i Poljaci koji su Splićanima prodavali robu iz vlastitih zemalja nisu ljetovali u hotelima i nisu se hranili po restoranima. Oni su bili predmet ili sažaljenja ili izrugivanja jer su prodavali robu koja se nama činila sumnjivo loše kvalitete da bi si mogli priuštiti smještaj u unajmljenim sobama i hranu iz lokalne samoposluge (ako već nisu bili dovoljno domišljati da hranu donesu sa sobom).

Dandanas na temelju možda baš i tih slika sa splitskog Pazara postoji politički nimalo korektan stereotip o češkim turistima koji od kuće donose paštete i kobasice. Stereotip koji je vjerojatno stariji i od autorice ovog teksta, nastao je kao odraz činjenice da je socijalistička Jugoslavija po mnogim ekonomskim pokazateljima bila znatno naprednija od drugih socijalističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Početni šok

Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje prijeratne turističke sezone, a ekonomski odnos snaga na splitskom Pazaru u potpunosti se promijenio. Česi, Slovaci i Poljaci danas samo kupuju, a Splićani su ti koji se bave prodajom.

Na prodaju nisu samo razni proizvodi vezani za turističku potrošnju, već i privatnost mnogih splitskih domova u širem centru grada, koje se vlasnici odriču spavajući tijekom ljeta kod rodbine i prijatelja, a sve u svrhu podebljavanja osiromašenih kućnih budžeta. Očito je stoga da se u te dvadeset i četiri godine mnogo toga promijenilo.

Premda su sve bivše socijalističke zemlje otad do danas preživjele početni šok od prelaska sa socijalističkog na tržišno uređenje ekonomije, tranzicijske reforme pomodno dizajnirane po mjeri doktrine washingtonskog konsenzusa, produljeno razdoblje ekonomske ekspanzije, povremene omanje recesije, jednu veliku globalnu ekonomsku krizu, a u hrvatskom slučaju i rat, očito je da pozitivne ekonomske promjene nisu bile ravnomjerno raspoređene u svim zemljama. Ako ćemo suditi po mjerilu splitskog Pazara, čini se da građani Hrvatske, kada ih usporedimo s građanima nekoliko drugih bivših socijalističkih zemalja, danas žive relativno lošije nego u vrijeme socijalizma.

Nostalgičari bi stoga sigurno zaključili da nam je u socijalizmu bilo bolje, dok bi oni koji preferiraju liberalni kapitalizam bez dvojbe tvrdili da je baš socijalizam kriv za naše nazadovanje.

Ekonomska povijest pokazuje da ni jedni ni drugi nisu u pravu jer je ekonomska zaostalost cjelokupne srednje i istočne Europe kronološki gledano puno starija u usporedbi s pojavom socijalizma. Agnus Maddison u svojoj knjizi “Svjetska ekonomija: milenijska perspektiva” procjenjuje da je regija srednje i istočne Europe (u što se ne uključuje Rusija) u 1500. godini ostvarivala samo 54 posto BDP-a 12 najrazvijenijih zemalja zapadne Europe.

Tristotinjak godina kasnije jaz u dohotku između te dvije skupine zemalja se produbljuje, pa regija srednje i istočne Europe ostvaruje samo 48 posto BDP-a svojih zapadnih susjeda, dok je 1913., uoči početka Prvoga svjetskog rata i četrdesetak godina prije uvođenja socijalizma, regija ostvarivala jedva 41 posto dohotka zapadnoeuropskih zemalja.

Jaz u dohotku

Prvih tridesetak godina socijalizma jaz u dohotku se nije produbljivao, no krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novog produbljivanja jaza, što je u konačnici prouzročilo i krah socijalizma.

Drugim riječima, socijalizam nije temeljni uzrok ekonomske zaostalosti zemalja srednje i istočne Europe, premda je pridonio povećanju te zaostalosti. Razloge za zaostalost regije kojoj pripada i Hrvatska ne treba stoga tražiti samo među uobičajenim ekonomskim krivcima, već u razmatranje treba uzeti širu kombinaciju povijesnih, institucionalnih, društvenih i geografskih čimbenika koji utječu na gospodarske ishode zemalja regije.

Prelaskom na tržišno uređenje gospodarstva bivše socijalističke zemlje počele su sustizati svoje zapadne susjede i tako smanjivati ekonomsku zaostalost cjelokupne regije.

Ne ulazeći u diskusiju je li ekonomska konvergencija koju je regija ostvarila održiva ili ne, valja reći da je krajem 2012. prosječni BDP po stanovniku regije dosegao 55 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. Pritom nisu sve zemlje napredovale jednako uspješno, a, pogađate, jedna od manje uspješnih je baš Hrvatska.

Ako ćemo mjeriti po bruto domaćem proizvodu po stanovniku, prilagođenom za paritet kupovne moći (taj pokazatelj životnog standarda indicira koliko iznosi stvarna kupovna moć dohotka u zemlji nakon što se uzmu u obzir razlike u cijenama proizvoda i usluga među zemljama), na samom početku tranzicije građani Češke, Slovenije i Hrvatske su uživali u uvjerljivo najvišem životnom standardu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, ako je suditi po istom pokazatelju, svi građani zemalja srednje i istočne Europe žive bolje. Oni u prosjeku mogu tijekom godine dana kupiti roba i usluga u prosječnom iznosu od 16.800 eura, što je znatno više od 6420 eura kupovne moći ostvarene 1990. čak i kada uzmemo u obzir inflaciju. No, za razliku od 1990., ljestvica najuspješnijih izgleda nešto drugačije.

Građani Češke i Slovenije i dalje imaju bolji životni standard od građana Hrvatske, no osim njih, bolji standard sada imaju i Slovaci, Estonci, Litavci, Mađari i Poljaci. Drugim riječima, mjerilo ekonomskog odnosa snaga splitskog Pazara je dobrim dijelom precizno detektiralo da hrvatski ekonomski napredak ostvaren od 1990. godine pa do danas u komparativnim terminima možemo slobodno proglasiti nazadovanjem jer je velika većina drugih zemalja u istom razdoblju ostvarivala znatno veće stope ekonomskog rasta i životnog standarda.

Bruto domaći proizvod po stanovniku, međutim, nije ni jedino, niti najbolje mjerilo životnog standarda građana. Građanima je puno opipljivije mjerilo standarda neto plaća jer je ona neposredni pokazatelj dohotka ostvarenog od rada, za razliku od bruto domaćeg proizvoda koji mjeri dohodak ostvaren od svih faktora proizvodnje.

Skromno povećanje

No, da bismo na osnovi podataka o neto plaći ustanovili živimo li danas bolje nego u socijalizmu, od porasta neto plaće u razdoblju od 1990. do 2012. treba oduzeti inflaciju kako bismo dobili indikaciju o realnom povećanju kupovne moći u zemlji.

Kada to napravimo, dobijemo podatak da se u protekle 22 godine kupovna moć stanovnika srednje i istočne Europe mjerena kumulativnim povećanjem realne neto plaće povećala za prilično skromnih 20 posto, pri čemu ne treba zaboraviti da je to povećanje praćeno eksplozivnim porastom zaduženja kućanstava.

Taj prosjek skriva značajne razlike među zemljama, pa je tako u Bugarskoj i Litvi kupovna moć dohotka od rada još uvijek manja u odnosu na onu zabilježenu na samom kraju socijalizma (premda je izbor proizvoda i usluga neusporedivo veći), dok se kupovna moć u odnosu na socijalistička vremena značajnije povećala samo u Češkoj i Letoniji.

Povećanje realne neto plaće u Hrvatskoj ne odstupa značajno od regionalnog prosjeka i iznosi 22 posto, što bi značilo da smo za svaku godina života i rada u tržišnom gospodarstvu “nagrađeni” povećanjem realne nadnice od samo jedan posto. Možemo stoga zaključiti da je povećanje realnog dohotka od rada u većini bivših socijalističkih zemalja nakon prelaska na tržišnu ekonomiju bilo prilično suspregnuto i, ako ćemo gledati iz perspektive 1990. godine, zasigurno prilično razočaravajuće.
 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)