Korumpirani doktorčići pretvorili su se u trgovačke agente farmaceuta

Primarna ideja kongresnog zdravstvenog turizma svakako nije izobrazba, pa čak ni promidžba, već čisti turizam i na taj način čista koruptivna nagrada dosadašnjoj lojalnosti.

Kongrese, kao krunski format neizravne korupcije, većinom financira više farmakosponzora koji nalaze svoj interes u temama kongresa, no obično je jedan od njih glavni sponzor.

Svaka tvrtka ugošćava “svoje” doktore i predavače, pokriva troškove njihova boravka i zabave, uključujući i turističke sadržaje koji dominiraju takvim skupovima.

Kliničari raskošno putuju, odmaraju se i zabavljaju diljem svijeta na račun farmaceutskih kuća. Pojava je naročito raširena u zemljama u razvoju, poput naše, jer su njihova ciljna tržišta neprocijepljena, legislativni nadzor slab, a koruptivna cijena umrežavanja stručnjaka niska.

O tome je u nas, prije koju godinu, u knjizi “Lijekovi ili priča o obmani” više nego dojmljivo pisala dr. Lidija Gajski, pa navodim njene opservacije iz kojih je sve razvidno: “Kongresni prostori izgledaju kao izložbeni paviljoni u kojima proizvođači lijekova nude svoju robu. Sa šarenih štandova ukrašenih reklamnim plakatima dijele se pokloni i poziva na nagradne igre.

Doktori, s torbama punim majica, ručnika i kišobrana, lutaju među štandovima razmjenjujući informacije gdje se što dijeli. Vlada sajmišno ozračje, kliničari s akademskim zvanjima hvale proizvode farmaceutske tvrtke koja sponzorira cijelo vašarsko zbivanje.

Dakako da i tu postoje marketinšte razlike između pojedinih farmakokuća i u stilu i u darežljivosti. One izravnije ne libe se otvoreno ponuditi novčanu naknadu za svakog pacijenta kojem se propiše njihov lijek, dok većina njih to ipak čini neizravno, kroz obrasce u kojima se ispisuju podaci o pacijentima kojima je lijek uveden, nakon čega slijedi novčana nagrada.

Naročitu važnost za plasman lijekova imaju vodeći eksperti u kliničkim granama medicine, specijalisti s akademskom titulom – voditelji klinika, zavoda, stručnih društava i nastavnih katedri. Kao autoriteti za određena klinička područja oni predstavljaju mjerodavne opinion makere za dijagnostiku i terapiju pojedinih poremećaja.

Oni stoje na ključnim mjestima u sustavu zdravstva, znanosti i obrazovanja, i imaju upliv na modeliranje i usmjeravanje tih sustava. Klinički profesori i docenti, a riječ je o razmjerno maloj skupini ljudi, predstavljaju danas medicinsku elitu u čijim je rukama koncentrirana izvanredna moć. Kao takvi oni su iznimno zanimljivi farmaceutskoj industriji, i ona s njima uspostavlja izravne i neizravne financijske veze.

Bavljenje ljekovima u suvremenom je svijetu unosan posao, pa honorari koje akademskim stručnjacima isplaćuju famaceutske tvrtke nerijetko nadmašuju njihove osnovne prihode od zdravstvene ustanove i sveučilišta, naročito u nas. Na taj način farmaceutska industrija postaje njihov glavni poslodavac, a oni dio farmaceutskog kompleksa i njemu duguju svoju lojalnost i odgovornost.

Dakle, sve je to tako jadno i nesretno: u situaciji opće besparice struka svoju edukaciju ne može sama financirati, a onda se tu svesrdno kao sponzori nude farmaceutske tvrtke. Baš kao što i kockaru koji gubi da bi nastavio igru prilaze kamatari. Razumljivo je da se one nude iz komercijalnog i profitnog, dakako da ne iz kliničko-znanstvenog ili javno-zdravstvenog interesa.

Pauperizirani psihijatri iz regije tu su pokazali zavidan stupanj suradljivosti/koruptibilnosti, i preko noći su se pretvorili u marketinške agente njihovih psihofarmaka s kliničko-akademskim titulama. Premnogi od njih su u tom statusu doživjeli i vrh svoje stručne uvaženosti. Čelništvo naše struke je žrtvovalo svoj kliničko-znanstveni autoritet samo da bi jamčilo ideološku ispravnost marketinško-edukatvnih sadržaja farmaceutskih tvrtki. E onda su se u njih mogli uključiti i stupanj niže rangirani psihijatri koje su se u okviru farmakoturističkih kongresnih putovanja (jer naprosto vole na tuđi račun vidjeti strane zemlje, posebno ako ih se zato smatra uvaženim kliničarima).

“Pusheri” lijekova

U koruptivnom kolu kao kolovođe zaplesali su marketinški agenti farmaceutskih tvrtki, koji su ciljno išli na i u njega uključili čelnike naše struke (kao svojevrsne “pushere” lijekova). Njihova zadaća je bila potom uvjeriti nas, psihijatre s dna piramide struke i liječnike opće prakse (kao “dilere” lijekova), da s punom stručnom odgovornošću psihofarmake distribuiramo prema “neprosvijećenom” općem pučanstvu.

Dakako, pir je kurvin, i nitko tu nije nevin, odnosno svatko unutar psihijatrijsko-psihofarmakološke piramide izvlači svoju sitnu rentu i gleda svoja posla:

a) farmaceutske kuće profit;

b) čelništvo struke ugled, novac, preplaćena predavanja i elitni transkontinentalni turizam kao oblike neizravne korupcije;

c) niže rangirani psihijatri i liječnici primarne zdravstvene zaštite europski i tuzemni manje raskošni framakoturizam; i

d) sami pacijenti kao osobe koji svu silu tih psihofarmaka moraju pojesti, svoj više ili manje osviješteni interes iznalaze u regresivnom pasivnom hospitalizmu, socijalnoj ekskluziji i parazitiranju na rentama i povlasticama invalidsko-mirovinskog sustava.

Praktički cijela domaća psihijatrijska “elita” plesala je u tom kolu, i bolje im je da tome ne protuslove, jer iz njihovih putovnica sve navedeno više je nego razvidno. Naime, većina svijeta koju su vidjeli poklapa se po datumima i po državama odredištima otisnutima u putovnicama s mjestima održavanja pojedinih farmakokongresa.

Bilo bi to nebulozno samoprecjenjivanje kad bi se ti klinički aparatčici s akademskim titulama utvarali da je sudjelovanje u transnacionalnom kongresnom farmakoturizmu zasluga koja proizlazi iz nekakvih njihovih stručno-znanstvenih dostignuća, a ne tek iz njihova potencijala za hijerarhijsko uspinjanje na pozicije institucionalne moći. Jer da je tome tako za njih bi se, baš kao i za vrhunske nogometaše, otimali brojni brain-hunteri s respektabilnih inozemnih sveučilišta i klinika.

Nažalost, takvi slučajevi dosad u mojoj struci nisu zamijećeni, već isključivo obratno: naši stručnjaci su stručni dok im je stručnost institucionalno podržana, a nakon umirovljenja ona i oni postaju beznačajni, a novi aparatčici su već zauzeli svoje mjesto za novu rundu igranke.

Zato ajde da od domaće psihijatrijske stručno-znanstvene prakse ne radimo veliku misu. Jamio je tko je jamio, a prije su i poslije će drugi. I ne trebamo stoga jer je sjašila Murta a uzjašila Kurta praviti nepotrebnu paradu. Jer riječ je o ljudima kojima nedostaje ne samo opća već i stručna izobraženost, o ljudima koji su prije institucionalog proboja bili nitko i koji nakon umirovljenja to iznova postaju. A da je itko od njih po ičemu relevantan svakako da bi našao prostora i u našem općem medijskom i javnom prostoru.
 

 
(jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)