Kina preko Šangajske organizacije za suradnju gradi novi svjetski poredak

Iako se još ne zna kakva organizacija želi postati SCO, koji zasad okuplja šest zemalja, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci

Već u samom imenu Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Co-operation Organisation, SCO), koja je nazvana po jednom kineskom gradu, jasno je čije će interese uglavnom promicati.

Okuplja šest zemalja: Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a iako pokušava postati dominantna sigurnosna institucija u regiji, njezino su podrijetlo i ciljevi uglavnom kineski. Zato, sa zapadnjačke točke gledano, zabrinjava što se zemljama članicama spremaju postati Indija, Pakistan i Iran. Uspon svojevrsnoga kineskog NATO pakta, u koji eto ulaze čak i američki prijatelji poput Indije i Pakistana, čini se prilično izvjesnim. Bez obzira na to što još nije potpuno jasno kakva organizacija želi postati SCO, koji je osnovan 1996. a do primitka Uzbekistana u članstvo 2001. nazivao se Šangajska petorka, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci.

Sredinom rujna SCO je u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžikistana, održao svoj godišnji skup. Tamo je dogovorena i procedura širenja, isprva prema onim zemljama koje već imaju status promatrača. Indija i Pakistan mogli bi se pridružiti SCO-u već iduće godine, a Iranu je zasad zapriječeno pristupanje zbog sankcija UN-a. Jedan drugi promatrač, Mongolija, demokratska je zemlja i već dugo izražava nespremnost prema pridruživanju nečemu što izgleda kao klub zemalja s autoritativnim režimima. Afganistan, još jedan promatrač, trenutačno ima i važnijih prioriteta od povezivanja u međunarodne organizacije. Inače, status dijaloškoga partnera imaju Bjelorusija i Šri Lanka, a organizaciju podržavaju Vijetnam, Laos, Kuba, Sjeverna Koreja, Venezuela te dvije međunarodno nepriznate države, odmetnute od Gruzije – Abhazija i Južna Osetija.

Kako napominje britanski The Economist, summit u Dušanbeu održan je tjedan dana nakon sastanka zemalja članica NATO-a u Walesu, što je ruskim i kineskom kolumnistima dalo povoda da pišu o “mentalitetu 20. stoljeća”, odnosno “hladnog rata” i “konfrontacije koja nadahnjuje NATO” te da se pohvale po čemu se to SCO razlikuje od onog što je ruski ministar vanjskih poslova nazvao “reliktom prošlih vremena”. ‘Partneri, ne saveznici’

U kolovozu ove godine SCO je održao najveće zajedničke vojne vježbe dosad, antiterorističku vježbu u kineskoj pokrajini Unutarnja Mongolija u kojoj je sudjelovalo više od 7000 ljudi. Pobornici inzistiraju na tome da SCO nije savez poput NATO-a, nego “partnerstvo”, bez primisli o mogućem suparništvu s nekom drugom organizacijom. A to baš i nije potpuna istina. SCO je uvijek bio eksplicite usmjeren protiv onoga što su općenito nazvali “trima snagama zla”, a to su terorizam, separatizam i ekstremizam.

U Kini su problem turkofoni Ujguri iz zapadne pokrajine Xinjiang, u Rusiji Čečenija, a članice iz središnje Azije imaju svoje probleme u dolini Fergana i na granicama s Afganistanom. Svih šest članica SCO-a suočeno je s islamskim ekstremizmom. Otud pravdanje kineskoga predsjednika Xi Jinpinga u Dušanbeu kako se SCO “mora fokusirati na borbu s vjerskim ekstremizmom i internetskim terorizmom”.

Kineski problemi s nasilnim ekstremizmom muslimanskih Ujgura nedavno su eskalirali, ujgurski militanti izvršili su niz napada u Xinjiangu i drugim dijelovima Kine. Bore se i u raznim džihadističkim skupinama, u plemenskim područjima Afganistana, primjerice. Prema nekim izvješćima, Ujgura ima i među borcima ISIL-a u Iraku i Siriji. Nedavno su četvorica Ujgura, navodno poveznaih sa ISIL-om, pritvorena na indonezijskom otoku Sulawesiju.

Ti su ljudi napustili Kinu i otputovali u Jugoistočnu Aziju. Jedan od kineskih uspjeha u srednjoj Aziji posljednjih godina bio je osiguranje suradnje s lokalnim vlastima u deportiranju ilegalnih migranata, mahom Ujgura, pa oni sada izlaze iz zemlje većinom preko Laosa i Tajlanda. Taj je uspjeh, ipak, više rezultat snažnije prisutnosti Kine, njezina gospodarskog udara na regiju i sklapanja trgovinskih sporazuma, nego značaja samog SCO-a. “Zemlje članice nalaze se na novom putu svile”, napomenuo je u Dušanbeu kineski predsjednik. No, prema ostvarenju sna o ekonomskom prosperitetu vode bilateralni odnosi između pojedinih zemalja, a ne priopćenja sa summita SCO-a.

Benefiti članstva

Ne gledamo li ga kao regionalni sigurnosni blok, nego kao napor u borbi protiv međunarodnoga terorizma i uspostavu čvršćih veza između susjednih zemalja, SCO zvuči manje opasno. U tom slučaju i privlačnost te organizacije Indiji i Pakistanu zvuči jasnije jer se povlačenjem snaga NATO pakta iz Afganistana otvara mogućnost nastanka novog vala nesigurnosti u regiji. Članstvo u SCO-u, doduše, zahtijeva neke troškove, ali i donosi benefit. Indiji se, primjerice, udvaraju i Kina i SAD. Članstvo u SCO-u toj će zemlji biti korisno za šepurenje neovisnom vanjskom politikom i odbijanjem da bude uvučena u protukineski blok. Za Kinu, a pogotovo za Rusiju, učlanjenje Indije i Pakistana bila bi višestruka blagodat.

SCO će tada manje izgledati kao pomalo ograničen klub fokusiran samo na središnju Aziju i steći će globalni značaj. Ipak, kao i u slučaju ostalih regionalnih skupina, širenje organizacije neizbježno će se platiti nižim stupnjem kohezije između država članica. Indija, čak i pod vodstvom snažnog lidera kao što je sadašnji premijer Narendra Modi, neće se osobito udobno smjestiti u taj autoritarni klub. Širenjem bi SCO mogao postati i manje utjecajan nego što je to sada slučaj. Zapravo, Rusija i Kina nisu sigurne koliko bi važan SCO trebao biti.

Četiri od šest zemalja članica također su članice Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, koju vodi Rusija. Usto, Rusija se nada širenju Euroazijskog gospodarskog saveza, osnovanom u svibnju ove godine, a zasad su mu pristupili Bjelorusija i Kazahstan. S druge strane, Kina je počela izdašno obasipati pažnjom jednu drugu organizaciju, pomalo nezgrapno nazvanu Konferencija za međudjelovanje i mjere povjerenja u Aziji (CICA).

Odbili promatrače

Pritom valja imati na umu kako bi potencijalni sukob između multilateralnih organizacija koje Kina zdušno promiče bio potpuni promašaj. Vodeća uloga Amerike u Aziji temelji se na brojnim bilateralnim sporazuma o sigurnosti i obilju pripadajućih multilateralnih institucija, a sve su one otvorene prema Kini kao potencijalnoj članici. Kina pak i sama stvara cijeli niz institucija (SCO, CICA, BRICS), Trilateralna komisija s Japanom i Južnom Korejom te Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), ugovor o slobodnoj trgovini sa zemljama jugoistočne Azije, Indijom, Japanom, Australijom.

Zajedničke karakteristike su im da u njima Kina ima veliku, ponekad i dominantnu ulogu, te da Sjedinjene Države nisu dobrodošle, pa je tako odbijeno i njihovo primanje u SCO čak i u rangu promatrača. Kina ne samo da izaziva postojeći svjetski poredak: polako i naoko bez jasnih ciljeva ona gradi jedan novi.
 

 
 
(poslovni, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]