JUČER, DANAS, SUTRA: Tko radi terorističke napade u Europi?!

Švicarski povjesničar Daniele Ganser, prije nekoliko godina, otkrio je jednu od najčuvanijih tajni u povijesti djelovanja Sjevernoatlatske vojne alijanse. “Tajne NATO armije” – naslov je disertacije, koja otvara potpuno novo poglavlje u proučavanju djelovanja vojnopolitičkog saveza, koji predstavlja udarnu snagu ideologije globalizma i novog svjetskog poretka

Prema tvrdnjama profesora Genzera, od trenutka formiranja Nato pakta – 1949. godine, u svim zapadnoeuropskim državama, pristupilo se formiranju paralelnih tajnih struktura, čija je prvobitna uloga trebala biti organizacija pokreta otpora, u slučaju sovjetske okupacije. Stratezima saveza, vrlo brzo postalo je jasno da prijetnja sovjetske invazije na Zapadnu Europu, nije realna.

Prema tvrdnjama dr Gensera, pristupilo se izradi alternativne strategije, čiji je cilj korištenje tajnih struktura, radi kontrole političkih procesa, u članicama zapadnog saveza.

Osnovna svrha kontrole političkog procesa, svodila se na sprječavanje dolaska na vlast stranaka “prokomunističke orijentacije”, prije svega u Italiji, Francuskoj i Grčkoj.

Tajne NATO armije, od tog trenutka, čimbenik su kontrole i destabilizacije zapadnih društava.

Metodologija djelovanja kretala se u širokom spektru: od izazivanja kontrolirane nestabilnosti, terorističkih djelovanja, do realizacije strategije navodno suprostavljenih “ljevičarskih” i “desnih” ekstremizama.

U suštini, iza svih terorističkih akcija u zapadnoj Europi, koje su pripisivane ekstremnoj ljevici, nalazili su se planeri iz tajnih NATO armija. Profesor Genser ističe da je američki Pentagon, pripadnike tajnih NATO armija, regrutirao iz struktura ekstremne profašističke desnice. Tajne NATO armije postojale su na tlu Italije, Francuske, Njemačke, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Švedske, Danske, Španjolske, Portugala, Grčke, Turske i čak neutralne Švicarske.

Sadržaj njihovog djelovanja svuda je bio isti. Spriječiti emancipaciju ovih država, od američkog utjecaja i kontrole. Dr. Genser tvrdi da ove strukture još uvijek djeluju, ne samo u Europi, već i u Sjedinjenim Državama, uz napomenu da se paralelne formacije, danas koriste u “širenju straha od islama”.

Teroristički napad 11. rujna, kao i slične akcije “islamskih terorista” u Španjolskoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj, djelo su tajnih NATO armija, uz nastojanje da se politički i društveni procesi, stave pod kontrolu moćne “industije sigurnosti”, koja se poslije pada komunizma, nalazi u grozničavom traganju za “globalnim neprijateljem”.

Operacija Gladio

Operacija Gladio priča je o špijunaži, zavjeri i političkom nasilju, koje su na tlu Italije, provodile tajne NATO armije. Gladio jedan od najtajnijih programa koji je ikada postojao, odnosno tajna teroristička mreža, koja predstavlja tipičan obrazac djelovanja NATO saveza u Europi. Jednom riječju, operacija Gladio prethodnica je američke strategije mrežnog rata za 21. stoljeće.

Prema dosada dostupnim podacima, tajne NATO armije su u okviru ove operacije likvidirale na stotine nedužnih Europljana, radi realizacije “strategije napetosti” američkih specijalističkih službi. Cilj tajnih operacija, bio je zastrašivanje i kontola političkih klasa, prije svega u Italiji i Belgiji, a radi očuvanja američke dominacije na europskom kontinentu.

Prema izvještaju talijanske Parlamentarne komisije iz 2000-te godine, američke tajne službe, koristile su navedenu strategiju radi sprječavanja dolaska na vlast Socijalističke partije. Organizacija Crvene brigade, korištena je radi kontrole političkih procesa u Italiji, čija je politička klasa, iskazivala prosocijalističke težnje. Suštinski, iza akcija ove terorističke organizacije, stajala je američka obavještajna služba CIA, koja je istodobno financirala i podupirala i desničarske strukture u talijanskoj vojsci.

U Ministarstvu obrane Italije, postojalo je supertajni odjel, kojim nisu zapovijedali časnici talijanske vojske, niti su članovi odjela bili pripadnici talijanske armije. Naime, zapovjednu strukturu i sastav odjela Gladio, činile su privatne osobe, koje su u ime i za račun struktura zapadne vojne alijanse, izvodile terorističke akcije i pripisivale ih ljevici.

NATO je stvorio tajni pododjel koje je pripadalo vrhovnoj komandi saveza, a koji je djelovalo pod šifrom “Tajni saveznički odbor”, odnosno “Odbor za planiranje”. Istraživače tajnih NATO armija, posebno je zaprepastilo saznanje o suradnji s pronacističkim organizacijama, čiji su pripadnici korišteni radi obračuna sa prokomunistički ljevicom. Povjesničar Christopher Simpson ističe, da je suradnja s nacistima poslije Drugog svjetskog rata, s pravosudnog stanovišta bila ilegalna, s moralnog neprihvatljiva, ali je sa strateškog stajališta bila učinkovita, posebice na europskom tlu.

Jedna od najpoznatijih operacija tajnih NATO armija, bila je otmica i ubojstvo predsjednika talijanske vlade Alda Mora 1978. godine. Ovo ubojstvo bilo je motivirano političkim razlozima. Kao organizator i izvršitelj ubojstva, koje je zaprepastilo Italiju i cijeli svijet, označena je teroristička organizacija Crvene brigade.

Crvene brigade su osnovane 1970. godine, kao komunistička oružana formacija. Osnovni proklamirani cilj organizacije, bio je uvođenje komunističkog sustava i protjerivanje zapadne vojne alijanse iz Italije. Organizacija je vrlo brzo po osnivanju, počela primjenjivati ​​metode terorističkog djelovanja, sljedeći markisističku ideologiju i oslanjajući se na iskustva i tradicije djelovanja sličnih ljevičarskih pokreta u Latinskoj Americi. Jedan od prvih vođa bio je Alberto Franceschini, koji je i sam poticao iz radničke obitelji.

Na samom početku svog postojanja, pripadnici Crvenih brigada, fokusirali su se na uništenje ekstremne desnice. Tada su izvedeni mnogi napadi na fašističke organizacije i njihove skupove. Kao podrška sindikalcima i uopće radnicima u štrajku, brigade su poduzele niz akcija uništavanja vlasništva velikih tvrtki, kao i sabotaže proizvodnje. Djelovali su najviše na industrijski razvijenom sjeveru Italije.

Mete su im uglavnom bile postrojenja auto-industrije. Prve akcije bile su uništavanje automobila šefova u tvornicama, a kasnije se krenulo s otmicama. Od kraja 1971, iz masovnog nasilnog pokreta izdvaja se skupina koja pokreće bolje planirane i strateški osmišljenije akcije, paravojnog karaktera. Također, od tada počinju birati određene pojedince za svoje mete. Crvene brigade su 1970-ih imale oko pet stotina aktivnih članova i veliki broj onih koji su ih podržavali.

Aktivni članovi su bili između 30-40 godina starosti i dobivali su plaću od 400 američkih dolara, prikupljenih pljačkom banaka (ili eksproprijacijom kapitala, kako su oni to zvali), a njihove su veze s brigadom sezale još u 1960-te i doba studentskih prosvjeda.

Među novim članovima bilo je dosta radnika iz Milana i Turinski regije. Veliku podršku, iako ne javnu, imali su i od Komunističke partije Italije osobito od starih, ratnih komunista. Crvene brigade su u ovom razdoblju bile oružano krilo velikog društvenog pokreta koji su činile lijeve stranke, grupe i sindikati. Godine 1974, izdaju priopćenje za javnost u kojem obrazlažu svoje ciljeve i metode borbe. Objašnjavaju svoju namjeru da udaraju po državnim simbolima i strukturama, dokle god je ne unište, a sa njom i čitav sustav koji služi interesima krupnog kapitala. Počinju napadi na dužnosnike konzervativnih i desnih stranaka, a mete prvog ubistvenog napada Crvenih brigada, bili su aktivisti fašističkog Talijanskog socijalnog pokreta u Padovi.

Prva značajnija akcija dogodila se 1974. godine, kada su oteli Sosija, glavnog tužitelja Genove. Zamijenili su ga za dva uhvaćena člana Crvenih brigada, koji na kraju nisu vraćeni, a tužitelj koji je zaustavio njihovo puštanje je ubijen. Brigade ubrzo postaju poznate svakom Talijanu, poslije otmice guvernera Rima, Genove i Venecije. U ovom razdoblju njihove akcije potpuno se povlače iz tvornica. Više nisu dio protestnog pokreta, već neovisna oružana skupina, potpuno ilegalna i tražena države. Prijetnja Crvenih brigada u Italiji postaje ogromna i sveprisutna, a svojim rezultatima zasjenjuje sve ostale terorističke aktivnosti u europskim zemljama. Brigade pozivaju radnike da se ujedine u moćnu Borbenu komunističku partiju (što je bio službeni naziv Crvenih brigada), istodobno podmećući bombe i pucajući na policiju. Usvajaju taktiku svakodnevnih napada na razna područja djelovanja države, i sustavno napadati policajce, karabinjere i zatvorske čuvare. Cilj im je da se zaplaši pravosuđe, da ne pokreće sudske procese protiv revolucionara. Na ovom mjestu potrebno je napraviti kratku digresiju.

Naime, uzroke terorističkog djelovanja Crvenih brigada treba tražiti u društvenoj i političkoj klimi tadašnje Italije, koja tijekom 1977. godine podsjeća na vrijeme masovnih prosvjeda iz 1968. godine. Ulice su prepune nezadovoljnih učenika (ogorčenih reformom školstva i zakonima za mlade), nezaposlenih i nedovoljno plaćenih radnika. U takvoj društvenoj atmosferi, Crvene brigade regrutiraju operativce za svoju borbu. Militantna jezgra broji preko 500 osoba, a grupa uživa veliku podršku masa.

Crvene brigade izvode akciju otmice, a zatim i ubojstva Alda Mora, kao što je rečeno 1978. godine. U momentu otmice Aldo Moro bio je najistaknutija politička ličnost tadašnje Italije, premijer iz redova Demokršćanske stranke. Čin otmice izveden je na spektakularan način. Crvene brigade su ga otele 16. ožujka, kada je šetao prema Parlamentu, ubivši pet njegovih tjelohranitelja.

Neposredan povod za otmicu bila je Morova ideja “povijesnog sporazuma” između demokršćana i Komunističke partije Italije (KPI), koju je poslije održanih izbora, na kojima su komunisti osvojili više od 30 posto glasova, trebalo verificirati talijanski parlament.

Radikalno ljevičarsko jezgra istupilo je protiv sporazuma, dok je Moro bio jedan od njegovih glavnih zagovornika. Komunisti su javno osudili otmicu i na taj način se definitivno prekida bilo kakva podrška akcijama Crvenih brigada.

Crvene brigade su 18. ožujka javnosti poslale sliku Mora, nazvavši ga političkim zatvorenikom, a njegovo kidnapiranje držanjem u narodnom zatvoru. Dan kasnije, pronađen jedan od automobila kojim je otet, a ubrzo nakon policijske istrage, uhićeni su neki od vođa: Renato Curcio i Alberto Franceschini. Curcijeva supruga Mara Cagol, ubijena je prilikom uhićenja, jer je pružala oružani otpor.

Iako su uhićeni vodeći članovi, policija nije uspjela potpuno provaliti i slomi organizaciju. Crvene brigade ponudile su razmjenu premijera Alda Mora za Renata Curcija i trinaest ostalih članova, kojima je suđenje trebalo da uskoro počne. Čak je i sam Moro pisao Andreotiju, koji ga je zamijenio kada je otet, da napravi razmjenu i da glavni cilj njihove politike treba biti izbjegavanje još nepotrebnih žrtava, ali Andreoti je bio čvrst u odluci da ne pregovara s teroristima, koju nije promijenio, ni poslije više od mjesec dana molbi Morove obitelji. Kritičari ukazuju da nije želio povratak premijera, jer se nalazio na njegovom upražnjenom mjestu. Crvene brigade pogubile su Alda Mora, 9. svibnja 1978. godine, nakon 55 dana zatočeništva, a njegovo beživotno tijelo, vrlo simbolično, ostavili su na pola puta između sjedala demokršćana i Komunističke partije Italije.

Beživotno tijelo Alda Mora

Nakon ubojstva Alda Mora država je krenula u odlučan rat protiv terorizma, koristeći sva raspoloživa sredstva. Ubojstvo popularnog političara izazvalo je udaljavanje mnogih intelektualaca i javnih ličnosti, koji su imali simpatija za djelatnost Crvenih brigada. Javna podrška je opala. Čak su Curcio i Franceschini iz zatvora, osudili ovu akciju i vođu Brigada Marija Moretija. 1980-ih godina, jedan od članova Crvenih brigada, Patricio Peci (koji je kasnije ubijen), odao je policiji priličnu količinu informacija, nakon čega je uslijedio niz uhićenja. Unatoč tome, izvedeno je još nekoliko akcija poput otmice suca Giovannija Dursa, a uvjet za njegovo puštanje je bio da vlada zatvori jedan od najgorih zatvora u Italiji, Asinara.

Ubojstvo Aldo Mora

Crvene brigade se 1984. godine dijele se na dvije frakcije, Borbenu komunističku partiju i Uniju borbenih komunista, a od 1989. godine, pošto ih je većina zatvorena, aktivnosti su im znatno smanjene. Ipak, sredinom 1990-ih napadnuta je američka baza u Avianu. Inače, do 1999. godine, smatralo se da je domaći terorizam u Italiji pobijeđen, ali, tada je autor vladine reforme zakona o radu Masimo Danton, ubijen ispred svoje kuće. Na zidu iznad tijela sprejom je bilo ispisano Brigate Rosse. Izdano je priopćenje u kojem se kaže da će tako proći svatko tko pokuša oduzeti prava radničkoj klasi. Ipak, ne treba zaboraviti, da se ubojstvo Dantona, dogodilo u trenutku agresije NATO saveza na SR Jugoslaviju, pa ga dobri poznavatelji talijanskih prilika, tumače kao tadašnji “mafijaški znak” premijeru Dalemi, koji je bio pod velikim pritiskom parlamenta, odustati od potpore NATO agresiji, na jednu suverenu državu.

Nasuprot Crvenim brigadama, u Italiji je organizirano djelovao i fašistički pokret koji je, uz potporu CIA, radio na rušenju utjecaja Komunističke partije Italije. Smatra se da je ovaj pokret počeo sa “strategijom napetosti,” tj. serijom terorističkih napada, koji su trebali zaustaviti val studentskih i radničkih prosvjeda, koji se širio zemljom i eventualno dovesti do intervencije talijanske države, protiv ljevičara i zavođenja izvanrednog stanja.

U početku su fašisti djelovali tajno, svaljujući krivnju na ljevičare. Godine 1969. su podmetnuli bombe u osam vlakova, a iste godine su pokušali raznijeti jednu osnovnu školu u Trstu. Krajem 1969. su fašisti iz Novog poretka postavili bombu na Trgu Fontana u Milanu i ubili 16, a ranili oko 90 ljudi, što je bio najveći poslijeratni pokolj, poslije čega vlast huhićuje preko 4.000. ljevičara i studentskih aktivista, od kojih mnogi ostaju u zatvoru godinama poslije toga, a neki umiru pod nerazjašnjenim okolnostima.

Pokret novog poretka 1970. godine podmeće eksploziju, u napadu na vlak. Tom prilikom ubijeno je šest, a ranjeno stotinjak ljudi. Za nasilje su optužene ljevičarske organizacije, a fašisti su tražili jaču vladu i pozivali na građanski rat protiv ljevičara, što se savršeno uklapalo u tajne strateške ciljeve saveza u Europi. Upravo ovaj momenat vrlo je značajan i za razjašnjenje političke motivacije otmice i ubojstva Alda Mora.

Rukopis svjetske zakulise

Ubojstvo Alda Mora jedan je od najmisterioznijih događaja u poslijeratnoj europskoj povijesti. Riječ je o događaju, koji baca potpuno novo svjetlo na čitavu hladnoratovsku epohu, posebno karakter i ulogu NATO alijanse u zapadnoj Europi. Razjašnjenje ovog političkog ubojstva, posebno je značajno danas, kada je strategijom širenja na Istok, NATO praktično okupirao čitav europski kontinent.

Iz dokumentacije o slučaju Moro, potpuno je jasno, da je osnovni strateški cilj zapadne vojne alijanse, stavljanje pod potpunu kontrolu političkog procesa u jednoj zemlji, odnosno njenih strateških resursa, u ruke transnacionalnih globalističkih struktura.

Da iza ubojstva Mora stoje organizacije svjetske zakulise, govori i podatak da je na suđenju članovima Crvenih brigada, nekoliko optuženih potvrdilo da je u ubojstvo talijanskog premijera, uključena i osobnost iz visokog kruga američke administracije. Riječ je o Henry Kissingeru, nekadašnjem državnom tajniku SAD, članu organizacija svjetske zakulise i jednoj od najutjecajnijih ličnosti svjetske diplomacije. Gorad Gerzoni, jedan od najbližih suradnika talijanskog premijera, na svjedočenju od 10. rujna 1982. godine, govorio je o prijetnjama koje je visoki američki dužnosnik upućivao Aldu Moru.

Ubojice lidera demokršćana, poticale su iz redova supertajne (neregularne, “divlje” lože lica djelije – prim. P.A.) masonske lože P2, kako bi Italiju učinila dostupnom nalozima organizacija svjetske zakulise, čiji je cilj realizacija strategije nultog postindustrijskog rasta. Naime, stabilizacija talijanskog gospodarstva i njena industrijalizacija, bile su u suprotnosti s planovima svjetske zakulise, odnosno kontroliranom destabilizacijom Bliskog Istoka, radi eksploatacije naftnih resursa, u tom dijelu svijeta.

Italija kao eksperimentalni poligon ovakve politike nije izabrana slučajno. Prije svega, geopolitički položaj ove države, u vrijeme hladnog rata, za stratege globalne dominacije, bio je izuzetno značajan. Italija je bila ekonomski most za suradnju s Bliskim Istokom, kao i prva europska zemlja, koja je na udaru valova emigracije stanovništva, iz ovog dijela svijeta. Zbog toga je bilo potrebno spriječiti politički koncept Alda Mora i njegovo nastojanje da postigne povijesni sporazum s ljevicom, koji je predviđao niz zaštitnih mjera, za talijanske radnike.

(Iz knjige “Rat za duše ljudi”, Novi Sad, 2011.) Knjigu Daniel Gansera “NATO secret armies” možete skinuti OVDJE

Talijanski vrhovni sudac: Bilderberg grupa je stvorila terorizam da bi građani željeli veći stupanj nadzora

‘Imamo napade na civile, ljude, žene, djecu, nevine i nepoznate osobe, daleko od pravih političkih igrica. Razlog svega je prilično jednostavan – trebali su prisiliti talijansku javnost da se obrati državi poradi veće sigurnosti. Ovakva politička logika stoji iza svih masakriranja i bombaških napada koji ostaju nekažnjenima, jer se država ne može sama osuditi niti proglasiti odgovornom’

Počasni predsjednik Vrhovnog suda Italije i bivši viši istražni sudac Ferdinando Imposimato, najpoznatiji po slučajevima vezanim uz pokušaj atentata na Ivana Pavla II. i otmicu Alda Mora, iznenadio je javnost i optužio Bilderberg grupu za ‘terorističke napade u Europi’, prenosi InfoWars.

‘Bilderberzi stoje iza pokolja’

U intervjuu za web portal ArticoloTre Imposimato je izjavio kako je ‘otkrio dokument koji ga je naveo da iza desničarske terorističke skupine Ordine Nuovo stoji Bilderberg grupa’. ‘Kada dođemo do pokolja, priča se o Bilderberzima. Vjerujem u ovaj dokument, napravio sam neka testiranja i mogu reći da iza tenzija i pokolja uvijek bude Bilderberg grupa. Slični su ‘Velikom Bratu’, manevriraju i vladaju upotrebljavajući teroriste i masone’, smatra Imposimato.

‘Tenzije’ je povezao s Operacijom Gladio, NATO-ovim projektom zadrške vezanim uz hladni rat i stvaranjem političke klime u kojoj su ‘agenti izvršavali terorističke napade da bi potom okrivili desničare i ljevičare’. Gladio je tako ‘demonizirao’ oporbu i privolio javnost da bi sami pitali za ‘višu državnu sigurnost’, sudeći po svjedočenju njihovog agenta Vincenza Vinciguerre.

Prisiljavanje javnosti na veću zaštitu države

Taj način je očigledno iznimno sličan Ickeovoj teoriji o ‘problem-reakcija-rješenje’ sustavu gdje se prvo razmišlja o onom što se želi implementirati, zatim se kreira problem ili događaj s reakcijom, a konačno rješenje postaje unaprijed smišljena ideja s početka priče. Tako je naveo i slučaj bolonjske željeznice gdje je 1980. u eksploziji bombe poginulo osamdeset i pet osoba, a izvela ga je ‘osoba unutar Vladinih institucija s vezama s američkom obavještajnom zajednicom’, sudeći po rezultatima istrage u Talijanskom parlamentu.

‘Imamo napade na civile, ljude, žene, djecu, nevine i nepoznate osobe, daleko od pravih političkih igrica. Razlog svega je prilično jednostavan – trebali su prisiliti talijansku javnost da se obrati državi poradi veće sigurnosti. Ovakva politička logika stoji iza svih masakriranja i bombaških napada koji ostaju nekažnjenima, jer se država ne može sama osuditi niti proglasiti odgovornom’, zaključuje agent Vinciguerra.

‘Bilderberzi proizvode ratove’

Imposimato, pozivajući se i na Vinciguerru, javnosti sprema dokument Ordine Nuovo (‘novi poredak’, koji je zaprimio od bivšeg člana i terorista. Ova teroristička grupacija poznata je po napadima na Piazza Fontanu 1969., napad na rimski vlak 1970., napad u Bresciji 1974. i bombaški napad na Italicus Express 1974. Ovo je samo dobar dodatak na ono što je ranije pokrenuo odvjetnik Alfonso Luigi Marra koji je javno Bilderberge optužio za ‘proizvodnju ratova, ekonomski kolaps i naoružavanje diktatora’.

On je upozorio i na podatak da je Mario Monti, bivši premijer Italije, član te grupe koju je prozvao ‘elitističkom, ilegalnom i iznad zakona’. Imposimato će tako, nakon što objelodani dokument, pokušati pokrenuti širu javnu raspravu, što bi s obzirom na povlaštenu funkciju mogao i ostvariti. Kakve su mu namjere i hoće li grupacija reagirati na sve, vrijeme će pokazati.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(predrag-andjelic.com, dnevno.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)