Imperija pada: Američki način “upravljanja svijetom” se svodi na carstvo propalih država uključujući i bivše republike Jugoslavije

Činjenica da SAD gradi carstvo, upuštajući se u ratove kako bi iskorištavale i pljačkale druge države ne počiva na realnim osnovama

Ratovi SAD, koji podrazumijevaju invazije, bombardiranja, okupacije, sankcije, prevrate i tajne operacije nisu proširile tržište, povećale kontrolu niti doprinijele iskorištenju resursa, uključujući radnu snagu.

Umjesto toga, SAD je uništio poduzeća, smanjio pristup sirovinama, uništio ranio ili zamijenio produktivne radnike diljem svijeta i ograničio pristup investicijama i tržištima.

Drugim riječima, globalne vojne intervencije SAD i ratovi koje vode su obrnuto proporcionalni onome što su bili ciljevi prethodnih carstava: Washington je iskoristio i potrošio domaću ekonomiju kako bi se vojno raširio, umjesto da je obogati.

Gradnja carstva u prošlosti

Europa je pravila jaka, profitabilna i obimna carstva koja su obogaćivala “središnju državu”, poticala lokalnu industriju, smanjivala nezaposlenost i povećavala bogatstvo.

Imperijalnim vojnim ekspedicijama je prethodio dolazak većih trgovinskih poduzeća (Britanska istočnoindijska kompanija), a bile su popraćene proizvodnjom, bankarstvom i komercijalnim tvrtkama velikih razmjera. Vojne invazije i politički prevrati su provođene zbog konkurencije u Europi, SAD i Japanu.

Cilj vojnih invazija je bio da se monopolizira kontrola nad najunosnijim ekonomskim resursima i tržištima u koloniziranim regijama. Imperijalna represija je bila usmjerena na stvaranje pitome radničke snage i potčinjavanje lokalnih vlasti.

Imperijalni ratovi su bili početak, a ne kraj. Oni su bili popraćeni inkorporacijom već postojeće elite u administraciju carstva.

“Dijeljenje prihoda” između imperijalnih gospodarskih poduzeća i postojeće elite je bilo ključno za “građenje carstva”.

Postojeća ekonomska aktivnost, koja je uključivala lokalne proizvođače i poljoprivrednike, a koja se natjecala s imperijalnim izvoznicima bila je uništavana i zamijenjena lošijom.

U suštini, vojne dimenzije građenja carstva su zavisile od ekonomskih interesa. Glavni cilj je bio zasipanje lokalnih tržišta proizvodima imperijalnog centra.

Gradnja carstva danas

Rezultati današnjih vojnih intervencija i invazija SAD su u potpunom kontrastu sa rezultatima prošlih imperijalnih sila. Mete vojne agresije se biraju na temelju ideoloških i političkih kriterija. Vojno djelovanje ne prati ekonomska niti kapitalistička poduzeća. Multinacionalne građevinske tvrtke carstva koje grade velike vojne baze u stvari crpe imperijalni trezor.

Današnje intervencije SAD-a nemaju za cilj preuzimanje postojećih državnih organa već komadaju osvojenu državu, desetkujući njene kadrove, profesionalce i stručnjake na svim razinama, omogućujući dolazak najretrogradnijih etnoreligijskih, religijskih i plemenskih vođa koji vode sektaške ratove jedni protiv drugih (primjer bivše Jugoslavije). Drugim riječima, nastaje kaos. Čak i nacisti su u svojoj ekspanzionističkoj fazi odlučili vladati kroz lokalne elite, održavajući administrativne strukture na svim razinama.

Invazije SAD su potčinile čitave društveno-ekonomske strukture: sva produktivna aktivnost je podređena vojnim prioritetima lidera s ciljem da se osvojena država u potpunosti obogalji. Iako je ovakvo osvajanje kratkoročno uspješno, dugoročni rezultati su nefunkcionalne države koje ni na koji način ne doprinose carstvu. Nastaje lanac američkih vojnih baza okruženih neprijateljskim, naveliko nezaposlenim stanovništvom i zaraćenim etnoreligijskom skupinama u desetkovanim gospodarstvima. (primjer bivše Jugoslavije)

Američki način “upravljanja svijetom” se svodi na carstvo propalih država. Dakle, postoji imperijalizam bez carstva, vampirsko ponašanje koje se svodi na isisavanje krvi ranjivih i nemoćnih.

Irak: Vampirska pljačka

Irak je pod Saddamom Husseinom bio ogromni proizvođač nafte i profitabilni partner mnogih većih američkih naftnih kompanija, ali i unosno tržište za izvoz SAD. Bila je to stabilna, ujedinjena i sekularna država.

Rat u Perzijskom zaljevu 1990. godine je doveo do prve faze fragmentacije Iraka i uspostavljanja male kurdske države na sjeveru pod protektoratom SAD. SAD je povukao svoje snage, ali je uveo brutalne ekonomske sankcije, ograničavajući ekonomsku rekonstrukciju nakon uništenja u Zaljevskom ratu.

Sljedeća invazija 2003. godine u potpunosti je uništila ekonomiju i rasparčali državu. Nastala je propala država, američke naftne i energetske tvrtke su izgubile na milijarde dolara, a ekonomija SAD je dovedena do recesije.

Afganistan: Beskrajni ratovi, beskrajni gubici

Rat SAD protiv Afganistana je počeo naoružavanjem, financiranjem i političkom podrškom islamističkih džihadističkih fundamentalista 1979. godine. Sekularna, nacionalna vlada je uspješno uništena. Odlukom da se napadne Afganistan u listopadu 2001. godine, SAD su službeno postale okupator u jugozapadnoj Aziji.

Narednih 13 godina, marionetski režim SAD i okupacijske snage nisu uspjele pobijediti gerilsku vojsku Talibana. Na milijarde dolara je potrošeno, uništavajući ekonomiju i osiromašujući veliku većinu Afganistana. Napori da se uspostavi vojska odana marionetskoj vlasti su propali. Povlačenje oružanih snaga iz Afganistana 2014. godine pokazuje da “građenje carstva” u jugozapadnoj Aziji nije bilo uspješno za SAD.

Libija: Od unosnog partnera do propale države

Libija je pod predsjednikom Gaddafijem evoluirala u većeg trgovinskog partnera SAD i Europe, ali i u utjecajnu silu u Africi. Režim je potpisivao velike i dugoročne ugovore s većim međunarodnim naftnim kompanijama koje je podržavala stabilna, sekularna vlada. Odnos sa SAD i EU je bio profitabilan.

SAD je zatim proveo “promjenu režima” prilikom koje je ubijen predsjednik Gaddafi i veći dio njegove obitelji, a libijska vlada i administrativna infrastruktura su u potpunosti uništeni. Svi investitori su se razbježali. Preko milijun Libijaca i imigracijskih radnika je raseljeno.

Ništa od toga se ne bi dogodilo da je Gaddafi ostao na vlasti. Američki vampir je odnio još jednu žrtvu, koju ni na koji način nije uspio inkorporirati u kraljevstvo. Čak ni imperijalna vojna baza nije uspostavljena u sjevernoj Africi!

Sirija: Rat koji vode teroristi, a ne carstvo

Washington i njegovi saveznici u EU su podržali oružani ustanak u Siriji s nadom da će uspostaviti marionetski režim i inkorporirati Damask u svoje “carstvo”. Napadi plaćenika su uzrokovali smrt oko 200.000 Sirijaca, raselili 30% stanovništva, a naftna polja je okupirala ekstremistička vojska, ISIS. ISIS je desetkovao proameričku plaćeničku vojsku, okupirajući zatim sjever susjednog Iraka.

Strategija SAD je bila da naoruža islamske ekstremiste kako bi zbacili sekularni režim Bashara el Asada u Damasku, a to im se obilo o glavu. Washingtonov rat u Siriji nije proširio “carstvo”, već potčinio postojeće imperijalne ispostave.

Pljačkanje Ukrajine i ruske sankcije

Nakon raspada SSSR, SAD i EU su se proširile na Baltik, istočnu Europu i bivše balkanske komunističke države što je približilo NATO na samu granicu s Rusijom. Zapad je za vrijeme korumpiranog Jeljcinovog režima opljačkao rusku ekonomiju u potpunosti. Dolazak Putina na vlast je primorao SAD i EU da učvrste svoje carstvo preuzimanjem Kavkaza i Ukrajine. Napad marionetskog gruzijskog režima na Osetiju 2012. godine nije bio uspješan, ali to je u stvari samo bila priprema za prevrat u Ukrajini.

Nakon prevrata, uslijedio je ustanak na jugoistoku države koji do danas nije uspješno suzbijen. Čak ni sankcije Rusiji nisu pomogle.

Kijevski režim je sada službeno bankrotirao. Građanski rat na jugoistoku je potpuno uništio ukrajinsku ekonomiju. Ugovori s Rusijom po pitanju plina su propali. Kijev ne može otplatiti svoje dugove. Dakle, ni u Ukrajini se “carstvo” nije uspješno raširilo.

Iran: Sankcije od 100 milijardi dolara ne čine carstvo

Iran je pokazao svoju spremnost da surađuje sa SAD po pitanju Afganistana i Iraka, ali kao regionalna sila ne namjerava postati vazalska država SAD.

Politika sankcija nije proizvela ustanak među Irancima niti je dovela do promjene režima. Sankcije nisu oslabile Iran do te mjere da on postane laka vojna meta. U međuvremenu, Iran je čak ojačao svoje ekonomske i diplomatske odnose s rivalima SAD, Rusijom i Kinom.

Zaključak

Oslanjanje na vojne strategije u 21. stoljeću je potpuno drugačija priča u odnosu na uspješne kolonijalne ekspanzije u 19. i 20. stoljeću, kada je ekonomski razvoj pratio vojne intervencije i političke promjene. Danas imperijalni ratovi uzrokuju ekonomsku propast u domaćoj ekonomiji, ali i beskrajne ratove u inozemstvu koji crpe sredstva carstva.

James Petras (Global Research)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)