ROBERTS: Neoliberalna ekonomija je greška koja može se pretvoriti u svjetsku katastrofu

MMF TRUBI DA JE MOGUĆ GLOBALNI EKONOMSKI KRAH, A ON ĆE ZA NJEGA BITI JEDAN OD GLAVNIH KRIVACA

Nastupajući 8. ožujka u američkoj Nacionalnoj asocijaciji za biznis i ekonomiju – zamjenik generalnog direktora MMF, David Lipton, upozorio je da se rizik globalne ekonomske katastrofe i dalje povećava. To je točno, ali to nije cijela istina.

Teško da David Lipton može zamisliti realne razmjere tog problema.

Radi se o tome da je MMF jedan od glavnih krivaca za sadašnju krizu.

On radi jednostavno: nakon što otkrije da vlada neke zemlje nije u stanju isplatiti kredite, MMF joj predlaže da on iz svojih sredstava isplati kreditore i na taj način spasi njen kreditni rejting.

Zauzvrat, ta vlada se obvezuje da će MMF-u isplaćivati ​​dugove novcem koji će uštedjeti na račun smanjenja socijalnih naknada i državnih usluga, kao i na račun prodaje državnih aktiva stranim vlasnicima. U ulozi tih vlasnika često nastupaju klijenti onih istih banaka koje su i ugušile vladu koju “spasavaju” svojim kreditima.

Takvih primjera ima bezbroj.

Danas su to Grčka i Portugal. Tako je prije njih bilo u Irskoj i Latviji.

Međutim, glavni uzrok pada svjetske ekonomije je stagnacija potrošnje u takozvanim razvijenim ili industrijskim zemljama.

Uzmimo za primjer najveću ekonomiju u svijetu – Sjedinjene Države. Sada ekonomska politika neoliberala faktički ruši potrošačko tržište SAD, doslovno satirući potražnju za i uslugama i robom – kako domaćom, tako i uvoznom.

Postoje dvije razorne strategije. Prva je – premještanje industrijske proizvodnje u inozemstvo, s premještanjem radnih mjesta u području stručnih usluga, na primjer, u području proizvodnje softvera.

Umjesto tih radnih mjesta, otvaraju se nova, ali ona su u pravilu nisko plaćena i privremena. Primjerice, mjesta konobara, barmena ili prodavaca-konzultanata.

Kada se radna mjesta prenose u inozemstvo, u zemlji se smanjuju prihodi i kupovna moć stanovništva, a zajedno s tim i porezna osnova.

Da bi se osigurali priljevi u proračun, vlada počinje na svoju štetu privatizirati javnu infrastrukturu (npr. puteve) i izvore prihoda (npr. automate za parkiranje). Tako privatni investitori počinju sakupljaju prihode koji su ranije bili namijenjeni državnoj kasi.

Primjerice, 2008. gradske vlasti Chicaga dale su u zakup 36.000 automata za parkiranje za razdoblje od 75 godina. Prema tom, konzorcij privatnih investitora uplatio je u gradski proračun svega 1,2 milijarde dolara.

Druga i ne manje razorna neoliberalna strategija je – povećanje dužničkog tereta stanovništva. Primjerice, ranije su hipotekarni krediti ograničavani na iznos za čije opsluživanje je odlazilo 25% mjesečnih prihoda obitelji, a preostalih 75% ljudi su mogli koristiti po svom nahođenju ili štedjeti. Danas za hipotekarni kredit obitelj može trošiti do 50% svojih prihoda, odnosno, na taj način je mogućnost za potrošnju smanjena za 25%.

Isto takvu politiku vode banke-kreditori na tržištu automobila.

Ranije je kredit za kupnju automobila odobravan na tri godine, a sada – i do sedam godina, ranije je iznos kredita iznosio do 80% od cijene automobila, a sada – svih 100%. Povećavaju se rokovi i iznosi za plaćanje, a smanjuje mogućnost za potrošnju.

Zbog krajnjeg dužničkog opterećenja, koje je palo na vrat stanovništva, nije moguće povećavati potrošačke potrebe kako to savjetuje MMF. Takvi procesi očituju se ne samo u SAD, nego iu većini drugih zemalja svijeta.

U stimuliranju trgovine neće pomoći ni višestrane trgovinske inicijative – Trans-atlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo i Trans-Tihooceanske partnerstvo, koja podržava MMF.

Glavni i istinski cilj tih sporazuma je da – izvede globalne korporacije iz okvira djelovanja zakona onih zemlja u kojima će one raditi.

Takozvano partnerstvo davat će korporacijama mogućnost da osporavaju nacionalna zakonodavstva. Recimo, ako Francuska odluči da se priključi Trans-atlantskom partnerstvu, američka korporacija Monsanto će moći pozvati na odgovornost francusku vladu na temelju toga što francusko zakonodavstvo koje ograničava korištenje GMO-proizvoda “stvara barijere na putu razvoja slobodne trgovine”.

Teško breme za svjetsku ekonomiju predstavlja i zapadni bankarski sustav. Davanje bankarskih kredita svodi se gotovo u potpunosti na financiranje ugovora o kupnji nekretnina, tvrtka, sirovina i robe široke potrošnje.

Američke banke ne kreditiraju izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, već stvaraju nove dužničke instrumente. A to, sa svoje strane, smanjuje mogućnost za investicije i potrošačke rashode.

Ipak, država na račun poreznih obveznika ili pomoću “nulte” ili negativne kamatne stope, koja klijente banke lišava njihovih akumuliranih sredstava, održava u dobroj formi krupne privatne banke koje su “prevelike da bi se urušile”.

Glavni rizik svjetske ekonomije je u tome što je neoliberalna ekonomija, čije principe i dalje slijede MMF i međunarodne institucije – greška koja može pretvoriti u katastrofu.
 
(fakti.org/uredio:NSP)