Europska unija je na putu kojim je išao SSSR kada se počinjao raspadati

Slika svijeta je bila jasna i jednostavna – Sovjetski Savez je bio neučinkovit i raspao se, jer su svi htjeli iz njega izaći, a EU je učinkovita zato jer u nju svi žele ući

U Britaniji je zvanično startala kampanja za referendum o članstvu zemlje u Europskoj uniji, zakazan za 23. lipnja. Zapravo, rasprava o toj temi – pri čemu ne samo u Britaniji, već i na kontinentu – vodi se odavno.

Ali, od 15. travnja, dva udruženja, koje je britanska izborno povjerenstvo službeno imenovala za organizatore referenduma, imaju pravo trošiti novac za lobiranje – do 7 milijuna funti svaki.

Međutim, iako britanska vlada ima dovoljno argumenata u korist očuvanja članstva u EU, referendum koji se približava, ipak, nanosi Europskoj uniji vrlo bolan a možda i fatalan udarac.

U siječnju 2013. godine, britanski premijer David Cameron – u ime svoje političke stranke – objavio je da će vlada Njezinog Veličanstva zakazati referendum o očuvanju članstva Velike Britanije u EU ukoliko konzervativci pobjede na parlamentarnim izborima 2015. godine. Istina, prethodno je britanska vlada trebala razgovarati s EU o promjeni uvjeta britanskog članstva u Uniji.

Konzervativci su pobijedili na parlamentarnim izborima. Cameron je ostao premijer. Pregovori, koji su trajali čitavu drugu polovicu 2015. godine, završili su potpunim uspjehom za Britaniju: 20. veljače 2016. godine Europska unija se, nakon čisto akademskog otpora, suglasila sa svim zahtjevima vlade Njezinog Veličanstva.

Upravo tada je Cameron najavio da će obećani referendum biti održan 23. lipnja 2016. godine.

Danas su pristaše i protivnici očuvanja članstva Britanije u EU oštro podijeljeni – po pola. Čak i unutar vlade nema jedinstvo, o čemu svjedoči pozicija premijera, koji je izjavio, da se zalaže za ostanak Britanije u Europskoj uniji, ali ministri vlade u ovom slučaju mogu, ne samo da glasuju po osobnom nahođenju, već mogu i lobirati za izlazak iz EU.

Ipak, pristalice očuvanja “europskog jedinstva” imaju dobre šanse da obrane svoju poziciju.

Prvo, protiv izlaska iz EU tradicionalno nastupaju škotske elite, koje su već izjavile da zadržavaju pravo da provedu novi referendum o neovisnosti Škotske u slučaju da bude donesena odluka o istupanju Velike Britanije iz Europske unije. Unatoč tome, većina Škota će glasovati protiv.

Drugo, na referendumu će imati pravo glasati građani zemalja Britanskog Commonwealtha, koji se u vrijeme njegovog održavanja budu nalazili na teritoriju Velike Britanije. A to je otprilike 3 milijuna ljudi koji su zainteresirani da se zadrži status quo.

Treće, još milijun i pol građana Britanije stalno je nastanjeno na kontinentu. I oni također ne žele mijenjati pravila igre.

Na kraju, kao četvrto, ankete pokazuju da zagovornici izlaska iz EU računaju da će Velika Britanija uspjeti da se oslobodi svih europskih obveza, uz zadržavanje svih prednosti članstva. A to je krajnje sumnjivo, jer Europska unija ionako jedva uspijeva osigurati ustupke koje podrazumijeva poseban status Velikoj Britaniji.

Osim toga, sporazum je uvjetovan napomenom da će stupiti na snagu samo u slučaju da Velika Britanija formalno potvrdi svoju namjeru da ostane članica EU.

Tijekom 90-ih godina jedan od glavnih argumenata u prilog EU je bilo ukazivanje da u njen sastav streme svi susjedi. Zaista, za ulazak u EU tada su se borile ne samo istočnoeuropske i pribaltičke države, ne samo zapadne republike raspadnutog SSSR-a, već i geografski izvaneuropske kavkaske države, pa čak i neke države Srednje Azije.

Što više, krajem 90-ih godina EU je bila prisiljena izmisliti mehanizme “susjedstva” za države Magreba, dokazujući mogućnost pa čak i učinkovitost širenja EU na Sjevernu Afriku (od 1998. do 2006. godine, EU je potpisala sporazum o asocijaciji sa svim zemljama Magreba, osim Libije, kao i sa Egiptom, Jordanom i Libanonom).

Slika svijeta je bila jasna i jednostavna – Sovjetski Savez je bio neučinkovit i raspao se, jer su svi htjeli iz njega izaći, a EU je učinkovita zato jer u nju svi žele ući.

Britanski referendum uništava ovu legendu. Pitanje izlaska iz Unije ozbiljno se razmatra u jednoj od vodećih zemalja EU, i rezultati volje naroda se nikako ne mogu predvidjeti. A svoje nezadovoljstvo diktatom europske birokracije u više navrata su izražavali Mađarska, Grčka, Italija i (ne tako glasno, ali redovito) i druge zemlje juga i istoka Europe.

Dok su se bunili mlađi partneri, Bruxelles se nije mnogo uzbuđivao: jer, kuda bi oni mogli otići? Ali, ako zajednica prestane zadovoljavati potrebe glavnih korisnika, onda putem referenduma može poći i njemački biznis, nezadovoljan kako općom vanjskom politikom EU, tako i politikom vlastite vlade, čiji sankcijski rat s Rusijom donosi njemačkim industrijalcima i trgovcima značajne gubitke.

A bez Njemačke, Europska unija – nije Europska unija.

Rumunjskoj, Bugarskoj i Poljskoj, pa čak i Portugalu i Španjolskoj trebaju njemački krediti za kupnju njemačke robe, njemačko platežno sposobno tržište za prodaju njihovih proizvoda iz rijetkih sektora gospodarstva koji su još aktivni, njemački turisti, itd. Čak i ukupan proračun EU, iz koga redovito izvlače financijsku pomoć mali i slabi, puni uglavnom Njemačka. A poslije ustupaka Velikoj Britaniji, udio Njemačke u financiranju sveevropskog jedinstva bit će još veći.

Generalno, prvo, primjer je zarazan. Naročito primjer tako uglednog partnera kao što je Velika Britanija. Ukoliko London dobije pravo da ne nosi teret sveevropske financijske i sigurnosne politike, ako je njemu dozvoljeno da samostalno regulira migracijske tokove na otoku, kao i ograničiti socijalna davanja migrantima iz drugih zemalja EU, onda će i drugi željeti da učine isto. Posebno imajući u vidu da Britanija zadržava sve prednosti članstva.

Međutim, ako svi dobiju ista prava kao što ih ima Velika Britanija – onda će EU postati fikcija.

Europskom komisijom neće imati tko upravljati, a proračun EU neće imati tko napuniti. Pristajući na ustupke jednom članku, radi očuvanja formalnog jedinstva, EU motivira i ostale da iste ustupke traže za sebe.

Drugo, teret očuvanja EU, ranije raspodijeljen između najjačih ekonomija, postaje pretežak za samu Njemačku.

Italija i Španjolska su dugo bile primatelji europske financijske pomoći, kojom, uz velike teškoće, uspijevaju ne doći u grčko stanje. Francuska, u najboljem slučaju, može o svom trošku da održi dojam vlastitog relativnog prosperiteta, ali nema snage da pomogne ikom drugom.

Sada i London odbacuje teret održavanja “sveevropskog” balasta, milostivo omogućavajući Berlinu, jer je njemu toliko potrebna ujedinjena Europa, da plati njeno postojanje iz svog džepa.

Globalna sistemska kriza, žestoko podrivajući temelje svih suvremenih ekonomija, ne spava, Berlin nema novca za bacanje. Po rubu oštrice hoda Deutsche Bank, mjehuri toksične aktive koji su do te mjere narasli, da prijete da sahrane, u slučaju eksplozije, ne samo njemački, već i sveeuropski financijski sustav.

Čak ni svjetske financije neće dobro proći – kriza 2008. godine će izgledati kao lagani povjetarac.

Njemačka industrija gubi borbu za američko tržište od Kine, pa čak i od Rusije. A upitna je čak i njena dominacija na tržištima EU. Očuvanje konkurentnosti na račun zamrzavanja prihoda u uvjetima rastućeg pritiska na obiteljske budžete prijeti padanjem kupovne moći vlastitog stanovništva.

U principu, situacija nije pogodna za preuzimanje dodatnih troškova.

Na neki način, trenutna situacija u EU podsjeća na situaciju u Sovjetskom Savezu prije tri desetljeća. Periferija, koja prima pomoć je nezadovoljna diktatom centra, a financijske mogućnosti prenapregnutog centra su sve iscrpljenije zbog periferije koja mu “sjedi na vratu”.

Razumijevanje uzajamnosti postupno ustupa mjesto uzajamnim potraživanjima, nezadovoljstvu i želji da se revidiraju pravila igre. Ali, ono što je s mukom uspjelo zbog sveevropskog prosperiteta (podsjećam na propali Ustav Europske Unije koji su oborile Francuska i Nizozemska, i koji je prinudno zamijenjen Lisabonskim ugovorom), ne može uspješno biti ponovljeno u uvjetima krize sustava.

Kada se Sovjetski Savez raspadao, zahtjevi za otcjepljenje stizali su od pribaltičke elite. Beloveška Pušća i sve ostalo došlo je tek kasnije. Početak se desio, kada su nacionalne elite saveznih republika, uvidjevši da se s Estoncima, Latvijcima i Litvancima trguje, da se njihova lojalnost pokušava kupiti dodatnim ustupcima, pomislile su: “A zašto ne bismo mogli i mi – ako mogu oni”?

Sada je britanski referendum ista takva mina pod temeljima Europske unije, kakva je bila pribaltička fronda u odnosu prema SSSR. Stvar nije u rezultatima referenduma. Stvar je u tome što je EU odustala od principijelne pozicije koja se temeljila na tome da su sva prava i beneficije moguće samo pod uvjetom izvršenja određenih obveza, pa još – pristajući na ucjene Camerona – krenula u ustupke.

Da je Europska unija odustala od pregovora i dopustila Britaniji mogućnost da bira između zajedničkih napora u rješavanju zajedničkih problema i separacije – ni jedan mogući izbor Londona ne bi bio opasan za EU kao što je davanje Londonu posebnih prava radi očuvanja prividnog jedinstva.
 
(fakti.org/uredio:NSP)