Tajne igre na sirijskom ratištu

Svi ratovi u 20. i početkom 21. stoljeća vođeni su za energetske resurse, te ni sirijski konflikt nije iznimka. Najintenzivnije borbe se vode za transportne puteve nafte i plina za europske potrošače

Energetska politika sirijskih vlasti ne odgovara nacionalnim interesima mnogih regionalnih država – Turske, Izraela, Katara, Saudijske Arabije i sve one aktivno pokušavaju svrgnu režim Bašara el Asada.

Sve je počelo sada već davne 2009. godine, kada je Assad odbio s Katarom potpisati ugovor o izgradnji plinovoda koji bi preko Saudijske Arabije, Jordana, Sirije i Turske transportirao plin za Europu.

Čim je Katar predložio Assadu izgradnju svog plinovoda, Iran, stari i jedini saveznik šiitske Sirije, svoj prijedlog izložio je službenom Damasku. Planirano je da iranski plinovod, vrijednosti deset milijardi dolara, povezuje luku Asaluju u Perzijskom zaljevu do Damaska ​​u Siriji preko teritorija Iraka do Libanona.

Sporazum su 2012. godine potpisali Iran i Sirija u trenutku razbuktavanja građanskog rata u zemlji, pa je prošao neprimjetno. Naredne 2013. godine okvirni sporazum o sudjelovanju u projektu potpisao je i Irak.

Realizacijom projekta koji vodi konzorcij u sastavu “Total” (Francuska) – 40 posto, “Petronas” (Malezija) – 30 posto, “Gazprom” – 30 posto, učvrstila bi se ekonomska prevlast šiitske osovine Iran-Irak-Sirija-Libanon.

S druge strane, dolazak jeftinog plina iz Katara u Europu preko teritorija pod kontrolom sunita potkopao bi pozicije “Gazproma”, tj, Rusije. A Rusija bi se s Iranom mogla dogovoriti, dok s Katarom nema nekih velikih izgleda u sadašnjem rasporedu snaga.

Sliku upotpunjuje i podatak da je krajem 2013. godine ruska kompanija “Sojuznjeftegas” postala je prva strana tvrtka koja je dobila pravo istraživanja i eksploatacije nafte na “Bloku 2″ u sirijskim teritorijalnim vodama.

Prema podacima nekih stručnjaka, u sirijskim vodama se nalazi 14 naftnih bazena, koje bi po zalihama mogle biti četvrte po veličini u svijetu. Potvrđene zalihe nafte, prema podacima “Oil and gas journala” iznose 2,4 milijardi barela. Većina nalazišta se nalazi nedaleko od granice s Irakom, ili u središnjem dijelu zemlje.

Zalihe plina se procjenjuju na 8,5 bilijuna kubičnih metara, navodi se u “Syria Business Law Handbook” za 2010. godinu.

Žestoke borbe za plinske trase

Međutim, energetska jednadžba komplicira se s izbijanjem rata. Ili je upravo ona njegov uzrok. Naime, najžešće borbe se trenutno vode za gradove kroz koje prolazi plinovod iz Mosula: Alep, Idlib, Manbidž, Raka i Deir el Zor, kao i u regijama gdje je planirana izgradnja plinovoda između Katara i Turske. Alep je važan jer je posljednji veliki grad kroz koji prolazi naftovod u zemlji.

I turska intervencija u Siriji i borba za Manbidž daju se naslutiti prave namjere Ankare u tim operacijama.

Nije ona pokrenula vojna djelovanja zbog Daesu-a (sjetimo se da su samu Ankaru optuživali da surađuje s teroristima), niti zbog Kurda (oni, ali i Turci su američki saveznici, tako da se ovo pitanje moglo riješiti na lakši način) – sve se na kraju svodi na novac, i to veliki novac od nafte.

Špekuliralo se čak da je u šverc sirijske nafte umiješan Erdoganov sin. Kad je ovaj izvor prihoda presušio, nakon intenzivnog bombardiranja švercerskih kolona od strane ruskog zrakoplovstva, turski predsjednik je morao nešto učiniti.

Nafta je počela presušivati. Ako Turska osvoji Manbidž, Ankara može dobiti mogućnost utjecati na sustav naftovoda u Siriji.

Turska i Izrael – želja za regionalnom dominacijom

Erdogan želi da Turska postane čvorište za isporuke energenata u Europu. U ovom trenutku Turska 60 posto plina dobiva od “Gazproma”, ima nešto malo svog, dok ostatak dobiva iz Irana. Prije nego što će se ispričati Rusiji za obaranje Su-24 iznad Sirije, Erdogan se pomirio s Izraelom.

Gledao je kako da iz ova dva mudra politička poteza izvuče što više može. Plinovod koji bi povezao Izrael i Tursku prolazio bi preko Damaska. Ako padne vlada u Damasku, ovaj plinovod će omogućiti Izraelu poboljšati pozicije u svojstvu isporučitelja plina.

Izrael je 2009. godine otkrio nalazište nafte “Levijatan” sa 3,5 bilijuna kubičnih metara plina i oko 1,7 milijardi barela nafte. Njemu su potrebni potrošači. Mirenjem s Rusijom Erdogan vraća u igru ​​”Turski tok”.

Istovremeno, nada se da će u perspektivi uz pomoć Rusije uspjetii nagovoriti Assada da pusti cjevovod iz Izraela. Sa dva plinska čvora Turska bi zaista postala ozbiljna tranzitna država i, može se reći, ozbiljna regionalna sila koja može, ako zatreba, natrljati nos i Europi i Izraelu.

Rusija bi tako mogla prodavati više plina u Turskoj i južnoj Europi, bratski podijelivši ovo tržište sa Izraelcima. Sirija bi pak dobila mogućnost da, kad se okonča rat, prihode s novog naftnog polja iskoristi za obnovu zemlje.

Rusiji ostaju dvije vojne baze na Sredozemnom moru i dio sirijske nafte. Ovo je sve, naravno, hipotetički – “što bi bilo kad bi bilo”.

Sa druge strane, s ogromnim zalihama prirodnog plina (a uzgred i sa najopremljenije vojskom na Bliskom istoku), Izrael postaje regionalna plinska sila koja se bori za izvozna tržišta. Ona namjerava izvoziti plin u Egipat, Jordan i Palestinu, a nastavlja pregovore i sa Turskom.

Izrael razmišlja io izgradnji naftovoda preko Cipra do Grčke, ali bi mu više odgovarao plinovod preko Sirije za Tursku. Dođe jeftinije.

Treba reći da sporazum o realizaciji iranskog plinovoda, kao i sirijsko-irački sporazum o izvozu nafte s naftnog polja u Kirkuku u sirijsku luku Bajanis izravno štete interesima i Turske, i Izraela, isključujući ih potpuno iz shema isporuka.

U ovom trenutku ključ u velikoj plinskoj igri drže dva igrača – Moskva i Tel Aviv. U tijeku je žestoka borba za Alep – posljednji veliki grad i “ključ” transporta energenata preko Sirije. I svi akteri su tu: Assad, Iran, Hezbolah, Rusija, Turska (turski tenkovi se također kreću prema njemu), teroristi, “umjereni”, Kurdi …

Tko ga osvoji, imat će dobre pozicije za neke buduće plinske pregovore. Kad i ako stane rat.
 
(sputniknews.com)