BOLJE JE VANI – MISLI JEDNOG ISELJENIKA: Da li je ovo moj život u inozemstvu ili je inozemstvo u mom životu?

U životu svakog emigranta osvane dan kad on ne može sa sigurnošću reći gdje se nalazi. Uz to uglavnom, nije u stanju ni kazati tko je, odakle dolazi i gdje se zaputio

Nekim emigrantima taj dan dođe u prvim danima emigracije, a nekim opet uzme mnogo godina.

Navršilo se evo dvadeset godina kako živim u Kanadi i nekako se osjećam izgubljeno i svako jutro se budim sa istim pitanjem – da li sam ja u svom ili tuđem krevetu?

Da li je ovo moja kuća ili sam još uvjek u gostima?

Da li je ovo moj život u inozemstvu ili je inozemstvo u mom životu?

Da li sam ovdje ili je ovo ovdje tamo?

Da li pišem kući ili od kuće?

Kao refleksije stvarnog i nestvarnog, virtualni svjetovi u koje ulazimo i izlazimo praveći od sebe samih vidljive, one koji postoje i one koji su ponekad nevidljivi, nestvarni. Emigranti su ti kao sjenke lutalice bez broja i slova.

I bez adrese naravno. Nadam se samo da je onaj nevidljivi, nepostojeći Marijan, uljudniji, ljepši i bolji od ovog egzistirajućeg. A mučila me nostalgija, nije da nije, ta opaka bolest puna mirisa i okusa od koje se pijano isplače rijeka koja teče prema kući.

Hladno, minus trideset i nešto, a ja i Balašević okrećemo ringišpil u mojoj glavi dok razvozim picu po indijanskom rezervatu te davne devedesetpete.

E, da se tuga mogla prodavati, gdje bi mi danas bio kraj. Nema veselih emigranata, kao što nema ni veselih cigana, od iste smo sorte.

Pitao sam se često, što ja radim ovdje, što je to što čovjeka drži u dobrovoljnom izgnanstvu. Misliš godine će donijeti odgovore, a donose samo nova pitanja.

Moliš boga da vrijeme brzo prođe, sve se nadaš, naviknut ćeš se, a kad se desi onda te uhvati strah jer navika je kao srušen most preko koga nema natrag.

I onda dođe taj dan koji te probudi glasom lokalnog radija, ovdašnjim vijestima koje te nerviraju, mirisom dobre, stare filter kave i pregorjelog tosta. Pokušavaš se srediti, žuriš na posao, na koji svi žure, obučen u neuparene čarape i po prvi put tvoj engleski ne zvuči “broken” (bar ti tako misliš).

Večer će donijeti umor i tamu. I pizzu, da i picu …

Stižu praznici i ja se spremam otići tamo dolje, u stari kraj. Pripremam se da ne izgledam stranac. Kupit ću domaće novine, naručiti kavu i sjesti u neku kafansku bašču prvog dana siječnja.

Odlučio sam da mi bude dobro tih nekoliko dana.

Jedino …. kad napišem priču sjedeći u nekoj balkanskoj kafani ne znam da li će to biti priča o mom životu u inozemstvu.
 
(politika.rs)