KAPITALIZAM: Karl Marx – prorok materijalizma

Ako postoji ijedan mislilac ili filozof koji je bio krajnje kritičan po pitanju religije, onda je to nesumnjivo Karl Marx

Takozvani spasitelj i izbavitelj proletarijata – radničke klase – uporno je zagovarao tezu da je čitava povijest ustvari historija “klasne borbe” te je predložio teoriju ekonomije koju je nazvao komunizam, a koja je poslužila kao okvir za većinu totalitarnih vlada 20. stoljeća

Neki smatraju da je ekonomski sistem Karla Marxa bio najgori koje je čovječanstvo ikad imalo; drugi pak smatraju da je to najbolji politički i ekonomski sistem ikad smišljen. Krajnje svjestan Marxovog konkretnog utjecaja na sudbine miliona ljudi, želio bih otkriti koji su to temeljni razlozi zbog kojih su neki ljudi prihvatili Marxove ideje, dok su ga drugi, pogotovo oni religiozniji, smatrali “zlim prorokom zlog sistema”.

Učenja materijalizma

Marx je sve svoje argumente temeljio isključivo na 1.000 godina staroj ideji “materijalizma”, nadahnut dvojicom poznatih materijalista iz antičke Grčke, Demokritom i Epikurom, koji su zagovarali mišljenje da ne postoji ništa osim materijalnih, vidljivih dimenzija postojanja. Marx je smatrao da je materija osnovna stvarnost i da je malo vjerovatno da postoji išta osim fizičke domene. Prema tome, neće nas iznenaditi kad saznamo da je kasnije pisao sve pod okriljem dvije značajne teorije:

1. Ekonomske stvarnosti određuju ljudsko ponašanje;
2. Ljudska povijest je priča o klasnoj borbi između onih koji posjeduju stvari – bogatih/kapitalista (kasnije ih je nazivao buržoazijom) i onih koji moraju raditi da bi preživjeli – siromašnih (proletarijata).

Prva ideja je očito falična, jer ljudsko biće ograničava na nešto isključivo materijalno, a slična je Epikurovom uskom materijalističkom tumačenju postojanja. Čak se i neki materijalistički sociolozi, naprimjer Durkheim, koji se bavio utjecajima socijalne atmosfere na pojedinca, ne slažu s idejom da je ljudsko ponašanje zapravo jednodimenzionalno ili proizvod isključivo ekonomskih uvjeta. Drugim riječima, kako je moguće najsloženije ponašanje najrazvijenijeg bića u svemiru – ljudskog bića – svesti na ekonomsku posljedicu?

Postoji li išta osim materije

Po mom mišljenju, ljudskom biću je najpotrebnija neprikosnovena sloboda izbora. Naravno, ekonomski uvjeti nesumljivo utječu na naše odluke, ali je pogrešno tvrditi da samo ekonomija stoji iza ljudskog ponašanja. Ne možemo a da se ne zapitamo: je li materijalni aspekt postojanja ono što pokreće čovjeka ili je moguće da postoji nešto iza vela vidljivih pojava?

Marx bi zasigurno na prvo pitanje odgovorio potvrdno, a na drugo odrično. Sasvim je očigledno da je prepirka o tome je li postojanje materijalno ili se sastoji i od materijalnog i nematerijanog još živa na ovoj nebeskoj Zemlji. S jedne strane, ljudi kakav je Marx tvrde da je postojanje samo materijalna forma stoga svoj svjetonazor razvijaju spram ove redukcionističke ideje.

Estetika materije

S druge strane, neki smatraju da je materija krasna manifestacija nekih idealnih oblika koje ljudi mogu ostvariti u materijalnoj domeni posredstvom viših nivoa razumijevanja. Naprimjer kad čovjek posmatra drvo, on ne vidi samo materijalni oblik drveta. Za njega ono postaje poput slova u riječi ili riječi u rečenici jer mu omogućava da bolje izrazi određene rečenice. Svemir za njega postaje oda koju čita i razumijeva. Zapravo, drvo izražava mnogo više od onog što jeste.

Želio bih ovo bolje objasniti. Naprimjer, kad uđemo u prekrasno zdanje, pravo remek-djelo nekog poznatog arhitekte, hoćemo li reći: “Ja vidim samo kamen, ciglu, drvo koji su oblikovani zahvaljujući teškom radu?” Ili ćemo prepoznati delikatnu umjetnost koja se izražava materijalnim oblikom, a koja je posljedica velike nadarenosti arhitekte, ali i ogromnog rada koji je uložen u taj projekt?

Da slučajno pronađemo neku antičku vazu od željeza i odnesemo je u antikvarnicu na procjenu, za nju bismo mogli dobiti milione dolara naprimjer; ali ta vaza ne vrijedi ni nekoliko centi u očima kovača. Prema tome, umjetnost koja se izražava materijalnim predmetom je veća od materijalne vrijednosti samog predmeta. Sve u svemiru predstavlja rukotvorinu s dubokim značenjem koje trebamo otkriti.

Klasna borba – stvar prošlosti?

Marx je detaljno proučio problem ne samo Europe u 19. stoljeću, u kojoj je radnička klasa bila potlačena, nego i glavni problem cijele ljudske povijesti. Medicinskim rječnikom rečeno, njegova je dijagnoza bolesti bila savršena (bogatstvo je nejednako raspoređeno i radnička klasa je potlačena), ali njegov recept nije djelovao kao lijek (ukinuti privatno vlasništvo, porodicu, religiju), nego je uklonio ljudski faktor tih društava u kojima su pojedinci izgubili pravo na privatno vlasništvo, porodicu, slobodu – osnovne građevinske elemente ljudskog dostojanstva.

Na primjer, u Sjevernoj Koreji i Kubi, gdje su vlasti prihvatile ideju komunizma, ljudi se boje iznijeti bilo koji problem kojeg bi inače veoma lako riješili u slobodnoj zemlji. Svjedočanstva onih koji su izbjegli iz tih zemalja radi potrage za slobodom su vrijedna naše pažnje, jer nam govore koliko je komunizam lijek za patnju potlačenih, a koliko je sredstvo kojim se tlači proletarijat.

Opijum za narod

Za Marxa je “religija uzdah ucviljena bića, duša svijeta bez srca Marx je smatrao da će ljudi početi razmišljati o tome kako spasiti od brutalne buržoazije, ako se ukloni religija iz njihovih života; takvo spasenje je bilo okosnica proletarijske revolucije. Volio bih da je Marx živ pa da vidi koliko je pogriješio kad je u pitanju religija. Njegova definicija religije je u potpunosti suprotna njenom duhu, čija je svrha ljudima pomoći da se ostvare na najbolji mogući način a, kao i duh prilika bez duha – ona je opijum naroda”.

U marksističkoj ideologiji, religija ima ulogu zla koje obuzdava vitalnu pokretačku silu zamišljene revolucije protiv buržoazije, revolucije koja će uspostaviti zamišljeni svijet besklasnog komunističkog društva. On je želio da se svrgne tiranija buržoazije koja je osmislila “religiju” kao savršeno sredstvo suzbijanja nižih klasa te je smatrao da religiju treba osuditi na najžešći mogući način. Jednostavno rečeno, Marx je smatrao da će ljudi početi razmišljati o tome kako da se spase od brutalne buržoazije ako se religija ukloni iz njihovih života; takvo spasenje je bilo okosnica proletarijske revolucije.

Volio bih da je Marx živ pa da vidi koliko je pogriješio kad je u pitanju religija. Njegova definicija religije je u potpunosti suprotna njenom duhu, čija je svrha ljudima pomoći da se ostvare na najbolji mogući način, ne samo u etičkom smislu, nego, što je važnije, da napreduju u razumijevanju i korištenju materijalnih resursa.

Nadalje, tijekom povijesti je religija često omogućavala spasenje kako bogatih, tako i siromašnih; a u nekim društvima je pomogla da se ukloni jaz između bogatih i siromašnih jer se bogatstvo raspoređivalo na jednakopravniji način. Čak je jedan od ključnih elemenata svake religije borba protiv bilo kakvog iskorištavanja i nepravde, prema tome, smatrati religiju primarnim sredstvom u rukama brutalne buržoazije je smrtonosan zločin protiv ljudskog roda.

Potrebno je analizirati učenje jedne religije, prije nego se donesu ključni zaključci o njoj, pogotovo kad je u pitanju nešto što se odnosi na milijarde ljudi. Na prvi pogled, Marxov prikaz religije odnosi se na kategoriju shvatanja ograničenih na stoljeće u kojem su prije svih siromašni bili izuzetno potlačeni; to razumijevanje se ne odnosi na čitavu povijest čovječanstva.

Tako bismo jednostavno mogli tvrditi da je prva zajednica kršćana (jer je Marx najviše kritizirao kršćanstvo) bila mnogo drukčija od Crkve protiv koje se Marx srčano borio. Naprimjer, prvi kršćani nikad nisu živjeli luksuzno, za razliku od Marxovih savremenika koji su se udaljili od srži kršćanskog učenja. Trebamo se zapitati je li kršćanstvo krivo za to? Ili su krivi nevaljalci i bijednici koji su uništili mnoge živote zloupotrijebivši svoje položaje?

Šta je s Newtonom koji se oslobodio utega nominalne crkve i formirao veličanstveni put za mnogobrojne generacije koje su uslijedile? Svim srcem bih pozdravio hrabrost Copernicusa koji je izjavio da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obratno. Zapanjujuća istina o ovim izuzetnim ličnostima je da su oni i dalje ostali religiozni, iako su nastojali na najbolji način objasniti pojave u svijetu i svemiru.

Lažni prorok

Na kraju, nećemo biti prestrogi ako kažemo da je Karl Marx postao lažni prorok onima koji su htjeli religiju materijalizma. Je li on bio prorok, filozof ili samo pisac koji je ponavljao ideje grčkih filozofa? Vrijeme je ponekad najbolji sudac za zastarjele ideje. Imajući to u vidu, komunizam, bezvrijedan kakav je danas, može se pronaći samo u mračnom podrumu ljudske povijesti. S druge strane, Marxova nastojanja da ukloni patnju siromašnih pamte njegovi i simpatizeri i kritičari. Kad je riječ o njegovom zloglasnom osporavanju religije, smatram da bi bilo bolje da je bio otvorenijeg uma jer bi uočio makar tračak onog čemu religija zaista podučava: spasenje čovječanstva od bilo kakvih lanaca, materijalnih ili nematerijalnih.

Zalutali komunizam

Marx sigurno nije mogao ni zamisliti da će takozvane komunističke vlasti tlačiti bijedni proletarijat u ime sistema kojeg je on osmislio. Ustvari, kako izliječiti rak (tlačenje radničke klase) aspirinom (komunizmom)? Zar geniji u Sovjetskom savezu i Kini nisu bili dovoljno pametni da Marxove teorije protumače tako da one poboljšaju živote miliona ljudi? Kako protumačiti činjenicu da su kineski političari bili spremni prigrliti otvoreno tržište?

Znači li to da oni potajno prihvataju činjenicu da je komunističko razumijevanje ekonomije – koje čini osnovu Marxovih pretpostavki – pogrešno? Ili se i dalje drže političke propagande koja će jednog dana kreirati komunističko društvo u kojem ne postoje klase? To je stvarno jadno! Ljudi tragaju za snom koji se nikad neće ostvariti. Pitam se kakav “opijum” koriste potlačeni narodi komunističkih zemalja. Moramo se zapitati: šta je ostalo od čovjeka koji je izgubio slobodu? Ko je više zarobljen: osoba čije je tijelo u lancima a čije su ideje slobodne ili osoba koja nije u lancima ali nema slobodnih ideja? Pretpostavljam da je ono što komunizam traži ovo drugo.
 
(novovrijeme.ba/uredio:nsp)