Trump je dokaz da je u Americi u tijeku svojevrsni novi građanski rat između Juga i Sjevera

USKORO BI MOGLE NESTATI SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE KAKVE SMO DO SADA POZNAVALI

VEĆINA budućih američkih neokonzervativaca došla je iz obitelji imigranata iz Istočne Europe, koji su se naselili u New Yorku u ranom 20. stoljeću i iz redova bivših diplomaca legendarnog Gradskog koledža New Yorka ( CCNY ), takozvanog “Harvarda proletarijata”.

Osnovano je 1898-1999. godine od strane G. H. Goteya, židovsko obrazovno bratstvo zamišljeno kao cionističko studentsko društvo sveučilišta New Yorka. Ali, faktički se pretvorilo u centar lijevog radikalizma i trockizma.

Većina diplomaca CCNY 30-50-ih godina ulijevala se u široki ljevičarski pokret Amerike. Nisu bili iznimka ni budući neokonzervativci.

Oni, koji su kasnije prozvani “osnivačima” neokonzervativizma, postali su članovi trockističke partije Maks Shahtmana (1904-1972), imigranta iz Varšave, jednog od kreatora IV internacionale, prvog Amerikanca koji je udostojen sastanka s Lavom Trockim poslije njegovog protjerivanja iz Sovjetskog Saveza.

U to vrijeme među saradncima Shahtmana već vidimo takve važne ličnosti u svijetu neokonzervativizma, kao što su Irving Kristol i Gene Kirpatrik (u budućnosti – savjetnik za međunarodnu politiku u Reganov kabinetu).

Međutim, na pragu 30-40-ih godina, Shahtman i Kristol sa grupom bliskih suradnika, bojeći se približavanja SSSR i Njemačke, izlaze iz IV internacionale i, odrekavši se prethodnih trockističkih uvjerenja, počinju tražiti zaštitu “najjače demokratske države na planeti”. Kao takvi, preodgajani trockisti, oni su lagano preuzeti od strane nekih utjecajnih slojeva američke elite i tajnih službi. Tako je rođen američki neokonzervativizam.

Tijekom 50-ih godina. zajedno s tzv. njujorškim intelektualcima budući neokonzervativci su pripremali teren za mladenačku “kulturnu revoluciju” 60-ih godina; 70-ih u ekipi demokratskog senator Henryja Jacksona (koautora čuvenog amandmana Jackson-venikom) ulaze u visoku američku politiku; 80-ih preletjevši iz Demokratske partije u Republikansku (upravo tada dobivaju nadimak – neokoni) zajedno s Ronaldom Reaganom ratuju protiv Sovjetskog Savezom; a na pragu 90-ih pišu scenarij velikog rata na Bliskom istoku.

Povijest neokonzervativaca će, međutim, biti nepotpuna bez spominjanja njihovog duhovnog gurua, političkog filozofa Lea Straussa.

Ako neokonzervativizam, kakvog ga znamo, izašao iz trockističkog šinjela Maksa Shahtmana, onda je trenutak njegove istinske inicijacije postala, bez sumnje, katedra političke filozofije Čikaškog sveučilišta, kojom je skoro 20 godina (od 1949. do 1967. godine) upravljao Leo Strauss (1899-1973). Upravo je ona odgojila sadašnje generacije neokonzervativaca.

Njemački filozof židovskog podrijetla, Strauss je emigrirao krajem 1930-ih iz Europe u Novi Svijet. Kao i preodgojeni Shahtmanovi trockisti, Strauss je u sebi nosio prvobitni strah od totalitarnih režima. Zbog toga je jasno zašto je cilj njegove političke doktrine bilo stvaranje svijeta, u kojem bi postojanje takvih režim bilo nemoguće.

Iako Straus privrženost ideji ezoteričnog znanja za posebne, umjetnosti pisanja tajnim ezopovskim jezikom i usmenog prenošenja znanja najbližim učenicima, čini tumačenje njegovog učenja ne tako jednostavnim poslom, usudit ću se opisati ga u nekoliko nepretencioznih teza.

Dakle, čovječanstvo se, prema Straussu, dijeli na dvije vrste ljudi: elitu, izabranu da vlada, i neuke plebejske mase (odnosno, postoje dvije vrste znanja – jedno za elitu, drugo za ostale). S obzirom da u svijetu postoji velika opasnost od totalitarizma, demokratska država mora uvijek biti spremna za rat. Što znači – na svaki mogući način treba nametnuti duh militarizma narodu, održavajući njegov tonus strahom od “vanjske prijetnje” i stvaranjem slike o vanjskom neprijatelju.

Drugi važan aspekt učenja ovog oca moderne američke demokracije je, paradoksalno, strah od demokracije. Bojeći se “neuke mase” (na kraju krajeva, upravo je ona dovela Hitlera na vlast!), Strauss je vjerovao da je glavni cilj, kojim bi se trebala rukovoditi elita demokratske države – opstanak na vlasti po svaku cijenu. U tu svrhu elita, primjerice, mora pribjeći izravnoj obmani “plebejske mase”, koja nije u stanju, zbog svog neznanja, proniknuti u suptilnost vještina upravljanja (tzv. “Doktrina plemenite laži”, “noblelies”, koje Strauss dosljedno razvija u nekim od svojih radova, npr. u knjizi “Grad i Čovjek”, 1964).

Kao što smo već vidjeli, neokonzervativci su duboko upili ova učenja. I kako ispravno primjećuje jedan od najkonzistentnijih Straussovih kritičara kanadska istraživačica Shadija Drury, suditi ovoj družini ne treba zbog njihovih riječi (kojima se po definiciji ne može vjerovati), već zbog njihovih djela.

Između ostalog, Straussovu peru također pripadaju ideje “permanentnog rata” i “konstruktivnog kaosa”, čije stvaranje je potrebno eliti kada dođe na vlast radi “suzbijanja svih oblika otpora”.

Odmah nakon 11. rujna 2001.. godine, neokonzervativci ih uvode u promet, samo pod imenom “Četvrti svjetski rat” (Eliot Cohen) i “kreativna destrukcija” (Michael Ledin).

Do tog vremena vašingtonski političari su u svom arsenalu već imali doktrine napisane u neokonzervativnim “tvornicama misli” o “punom spektaru dominacije” Pentagona, o preventivnom ratu (tzv. “Doktrina Wulfovica”) i, naravno, strategijom križarskog rata za izgradnju Novog svjetskog poretka “koja je proglašena od strane Busha-starijeg poslije Prvog iračkog rata.

Do tog vremena je konačno formirana i slika vanjskog neprijatelja, koji je postala islamska civilizacija. Upravo na nju ukazuje, objavljeni 1996. godine, bestseler “Sukob civilizacija” profesora Samuel Hantingotona, bliskog neokonzervativcima.

Iste godine, nastupajući kao stratezi Netanjahuove predizborne kampanje i njegove Likud partije, vodeći neokonzervativci (Richard Perl, Douglas Feith i David Vurmser) pripremili su program vojne strategije za Izrael ( “beskrvna proboj: Nova strategija sigurnosti Svete Zemlje”), u kojoj su kao glavni neprijatelji židovske države imenovani Irak i Sirija.

Na spisku neprijatelja SAD i Izraela također su se našli: Alžir, Libija, Egipat, Sudan, Libanon, Saudijska Arabija, Iran, administracija Palestinske autonomije, organizacija Hezbollah, HAMAS i “militantni islam” u cjelini.

Ovo djelo je bilo jasna demonstracija “vanjske prijetnje”, koja se desila 11. rujna 2001. godine …

Opipljive rezultate realizacije neokonzervativnog programa “sukoba civilizacija” “svi možemo vidjeti danas. Međutim, njezin strateški razvoj se nastavlja.

Tijekom vremena proteklog od objavljivanja “nemilosrdnog rata protiv terorizma”, listi “osovine zla” neokonzervativci su pridodali Kinu, Sjevernu Koreju i Rusiju, a sam “Četvrti svjetski rat” se faktički transformirao u novi hladni rat.

Nakon poznatih terorističkih napada u Parizu, glavni promotor “Četvrtog svjetskog rata” Eliot Cohen je izjavio da će on trajati do pobednosnog kraja, dokle god bude potrebno, pa makar to bilo “dok moja djeca ne ostare”.

Jasno je da je strategija totalne dominacije i totalnog rata, najavljena od strane neokona, u potpunoj suprotnosti s onim za što se danas zalaže Donald Trump.

Ako Trump vidi Ameriku kao tradicionalnu državu, koja se pošteno natječe s drugima na političkom i ekonomskom planu, onda neokonzervativci državu vide kao političkog hegemona, čiji je zadatak – ostvarivanje planetarne vlasti na valu svojih mesijanskih snova.

Mijenjajući političku odjeću i ideološki jezik, Straussovi učenici, u suštini, nikada nisi prestali biti trockisti.

Usuđujem se tvrditi da je politički program samog Straussa neka vrsta konzervativne inačica “svjetske revolucije”: uzeti vlast u najjačoj demokratskoj državi na planeti, a zatim postepenim širenjem “konstruktivnog kaosa” i “permanentnog rata” ostvariti vlast na planetarnom nivou.

Ovo, što se danas događa u Americi, može se nazvati svojevrsnim odgovorom na to ludilo.

Svaka akcija, u skladu s fizičkim i povijesnim zakonima, prije ili kasnije bit će praćena odgovarajućom reakcijom.

Takva reakcija protiv dvadesetogodišnjeg nezabilježenog tlaka, koji su, osvojivši poluge washingtonske političkih strojeva, neokonzervativci vršili na vanjski svijet, postali su Donald Trump i impresivna podrška koju ima od američkog društva.

Ovo što gledamo danas također je i sukob ideja, koji po unutarnjem usijanju nimalo ne zaostaje za sukobom konzervativnog Juga i liberalnog Sjevera prije Građanskog rata u Sjedinjenim Državama.

U suštini, ovo i jeste situacija Građanskog rata. Istina, još uvijek samo na mentalnom nivou. Međutim, stvaraju se pretpostavke da uskoro ne bude Amerike ovakve kakvu danas znamo.
 
(fakti.org/uredio:NSP)