‘Psihofarma’ uzgaja vašu ‘duševnu bolest’ pa ju liječi

Stvara se psihijatrijska religija, a njena formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. „Psihofarma“ gradi povjerenje javnosti u stručnost i legitimnost moderne psihijatrije i farmaceutske industrije. Za to su zaduženi PR manipulatori

Interesnu skupinu koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i regulativna tijela koja su u sprezi s njima sve se češće, po uzoru na stari izraz „vojnoindustrijski kompleks“, naziva „psihofarmaceutski kompleks“, a skraćenicom „psihofarma“.

I mada izraz, dakle, nema veze s farmom za uzgoj životinja, na neki način i kroz tu igru riječi dobro oslikava svoju bit, samo što je riječ o farmi za uzgoju i oblikovanje stanja ljudskog duha. „Psihofarma“ se temelji na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. No, to povjerenje nije ostvareno znanstvenim dostignućima nego marljivošću marketinških i službi za odnose s javnošću. 

Reklame koje često vidimo na televiziji pokazuju da jača trend da se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli više ne tiču samo bolesnih ljudi, nego se ugrađuju kao smjernice u svakodnevni život. Naravno, u tome imaju pomoć državnih službi, koje su državne samo po nazivu.

Mi smo, srećom, još malo zaostali i kaskamo za suvremenim trendovima, ali kamo se stremi najbolje se vidi u SAD-u u kojem je, ako ne izmišljena, a onda svakako institucionalizirana suvremena psihijatrija.

Ako „ekspert“ kaže da si bolestan, onda si bolestan!

Alati za taj trend su, primjerice, američki Zakon o zdravstvenoj zaštiti, potom notorno prošireno peto izdanje priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013. godinu pod nazivom „Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja“ (engl. kratica DSM-5), potom novi i sveobuhvatniji savezni sustav nadzor zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.

Slika ukazuje na zaključak da „psihofarma“ smatra da je nadrasla dosadašnju praksu nagovaranja i stvaranja povjerenju te stremi tome da svoj ideal normalnosti provodi prisilom i propisima. Od 1950-ih pa donedavno prodaja psihoaktivnih lijekova za liječenje mentalnih poremećaja temeljila se na odnosima s javnošću koji su se temeljili na kulturom uvjetovano, odnosno naučeno poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi.

Rezultat tih profesionalnih ekspertiza jest da danas čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek za liječenje psihijatrijskih poremećaja. I trend se ubrzava – od 2001. do 2010. udvostručilo se uzimanje „lijekova“ kod žena i djece mlađe od deset godina.

Danas su među najpropisivanijim lijekovima antidepresivi kao Zoloft, Celexa, Effexor i Paxil, koje uzima čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina! Stanja koja se njima liječe sve kreativnije opisuje psihijatrijska „Biblija“, priručnik DSM, pa farmaceutske lijekove već prepisuju i liječnici opće prakse.

Taj je priručnik širok raspon obrazaca ponašanja – riječ je o tisućama – nazvao poremećajima ponašanja, a procjena poremećaja se subjektivno tumači, uspoređujući date opise i stavke, no pri tom izbjegava definirati ovisnost o antidepresivima i antipsihoticima kao poremećaj. A to je u većini slučajeva jedini pravi poremećaj. Neke od tih novih „bolesti“ su „umjereni do teški simptomi depresije”.

Uskoro će dvije petine Amerikanaca „piti antidepresive“

Rezultat te sprege, zapravo neke vrsti javno-privatnog partnerstva jest činjenica da je 1988.-1994. i 2005.-2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla za gotovo 400 posto, što dovodi do projekcija da bi do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimalo dvije petine ljudi. Da se čovjek zapita hoće li jednog dana itko biti proglašen psihički zdravim. 

Društveni fenomen sveopćeg uvođenja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu glavni je alat koji farmaceutskima tvrtkama daje golemu vlast nad diskursom i vjerovanjem ljudi, a rezultat je raznih programa odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. mišljenja.

Bez velikog pretjerivanja može se govoriti o stvaranju psihijatrijske religije, a formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. Posao odnosa s javnošću je sve to upakirati i dati priči kontekst koji zvuči znanstveno, uz ubacivanje raznih priča o „istraživanjima“. 

Gledamo li to malo šire, izvan okvira profita, riječ je o novoj medicinskoj doktrini, dogmatskoj praksi tj. „religiji za um“, koja je uz sve još i službena i posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. Ovo su njeni izrazi: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri“; „Treba vam stručna pomoć“; „Koristit će vam liječenje“; „Nova važna otkrića“ i slične gluposti. 

Na stvaranju imena lijekova sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ona „aktivirala posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika – foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”. Tako je primjerice proizvedeno ime arhetipskog antidepresiva, Prozaca. Kako je jedna stručnjak rekao: „Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti.

Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječ aktivnost.” Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. „Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava.“ 

Japanci, gdje se nalazi treće svjetsko tržište farmaceutskih lijekova, dobar su primjer toga korištenja lingvistike u navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja“, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardan način njegove dijagnoze.

Tada je tvrtka počela sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu. Kad je kasnih 1990-ih Meiji Seika dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox – trebalo je navesti javnost da prihvati taj lijek u zemlji u kojoj su se za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.

Meiji Seika je, zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” . „Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji.

Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo – ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izraz kokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. 

Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?” Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija“ od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati.

Neznanstveni ‘probiri’ mentalnih bolesti

No, kako navodi liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin, „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”. „Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove.

Zbog toga, ‘probirima’ na mentalne bolesti nedostaju objektivna znanstvena mjerila kao i metode ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.“ 

U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor – tvrtka Wyeth – na deset kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju“. 

Program koji traje 90 minuta bio je naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“. Očito je da sa stvarnim životom zapravo nema puno veze, inače se ne bi tako zvao. „Probirima“ povezanima s ovim programom, kakvi su danas najnormalniji dio protokola javne zdravstvene skrbi, davani su poticajni nazivi poput „Pod stresom ste? 

Saznajte koliko točno“ ili „Ispitajte vlastito raspoloženje“. Predstavnici farmaceutske industrije proučavali su koliko više pozornosti potencijalnih sudionika – u usporedbi s uobičajenim probirima na depresiju – zaokupljaju ovakvi, nagovaračko orijentirani probiri.

Poremećaj protivljenja i prkosa

Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Možemo se poslužiti priručnikom DSM-5. Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”. Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”. Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.

Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja. Ako netko smatra da se utječe na vremenske prilike ili se uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenju Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”.

Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma” ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.

Svi su meta – psihofarmaceutskog kompleksa

Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine. Sve veća epidemija mentalnih bolesti – ili tvrdnje psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste – donosi teške posljedice ne samo u smislu osobne patnje nego i cijelim gospodarskim regijama. 

Bacimo pogled na Europu. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo stoji nekoliko milijarda eura. Jedno istraživanje iz 2011. donosi zaključak kako od nekog oblika mentalne bolesti pati čak 165 milijuna stanovnika Europske unije.

Moš mislit! Glavni autor ovoga rada ustvrđuje kako se „golema praznina u načinima liječenja mentalnih poremećaja mora popuniti”. „Budući da mentalni poremećaji često nastaju u ranoj životnoj dobi, oni imaju snažan štetan utjecaj na kasniji život. Samo će rano započeto liječenje mladih osoba učinkovito spriječiti rizik od sve veće pojavnosti teških bolesti kod pacijenata u budućnosti.“ 

U SAD-u, gdje Zakon o zdravstvenoj zaštiti ističe „važnost objedinjavanja i usklađivanja dostupnosti usluga vezanih za fizičko i mentalno zdravlje i usto pruža poticaj pružateljima usluga za objedinjavanje zdravstvene zaštite”, sve će češće osobe koje možda plaćaju i neko privatno zdravstveno osiguranje, a u bolnicu dođu zbog fizičke bolesti ili ozljede, postati predmetom nadzora i procjene mentalnog zdravlja u skladu sa standardima kakve je postavio DSM. 

Izvješće o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest.

Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine” izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo…; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”. Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi DSM- om.

Opasne budalaštine i duševno zdravlje djece

Postoji i dokument „Healthy People 2020“ (spinovima i zamjenama teza nikad kraja) koji ukazuje na važnost rasta stope liječenja depresije te predstavlja desetogodišnji plan američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”. 

Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporučuje „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. 

I sad recite – tko je tu zapravo psihički bolestan? Oni koji promoviraju ove opasne budalaštine ili ljudi koji se u svakodnevnom životu susreću s uobičajenim izazovima koje život nosi, i emocionalnim stanjima kroz koja treba proći i proživjeti ih umjesto potiskivati, a od kojih je svako pojedino imenovano kao neka bolest. Ključno je i pitanje, s obzirom na suradnju vlada, industrija zdravstvenog osiguranja i farmaceutske industrije: koliki raspon takav nadzor može doseći?

Ljudi danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja naznačuju kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i primicanje stvaranju svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i stvarati nove kandidati za „intervencije“ i liječenje.

Riječ je o razvoju farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima, kakvih je suvremeno korporatističko društvo prava tvornica.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)