Svaka ‘humanitarna i oslobodilačka’ NATO akcija – vrati ljudska prava i socijalni napradak 100 godina unatrag

Izvještaji da se crni Afrikanci prodaju na tržnicama robova u „oslobođenoj” Libiji, za ni više ni manje nego 400 dolara, je pokrenula strašne tužbe protiv takozvane „humanitarne intervencije” koju je proveo NATO s ciljem rušenja vlade Muamer Gadafija u 2011.

U ožujku 2011. krijeposni zapadni „liberalni” hipsteri su se udružili sa tvrdokornim neokonzervativnim ratnim huškačima i zahtijevali su akciju da bi “spasili” libijski narod od “tiranskog” vođe koji je vladao zemljom od kasnih 1960-ih.

“Nešto se mora učiniti!” povikaše u jedan glas.

Nešto se dogodilo. Libija je pretvorena uz pomoć NATO saveza – iz zemlje sa najvećom Društvenim indeksom razvoja u cijeloj Africi u 2009. godini – u paklenu rupu u kojoj vlada bezakonje, sa suparničkim vladama, gospodarima rata i terorističkim skupinama u borbi za kontrolu nad zemljom.

Pod Gadafijem, Libijci su uživali besplatnu zdravstvenu skrb i obrazovanje. Stopa pismenosti je porasla sa oko 25 posto na gotovo 90 posto.

Bilo je jasno da, iako su i dalje postojala problematična područja u zemlji, Libija je i dalje napredovala na mnogim poljima.

U listu Daily Telegraph, mediju koji bi se teško mogao optužiti kao ideološki pobornik Libijske Arapske Džamahirija – u to vrijeme je Libiju hvalio kao jednu od šest najboljih egzotičnih turističkih destinacija u lipnju 2010. godine.

Brodovi za turistička krstarenja danad više nemaju Libiju na svojim rutama putovanja. Jer je previše opasna.
 

Libya before and after US & UK given "freedom" pic.twitter.com/dpiZ8Qy8JV

— Ian56 (@Ian56789) September 14, 2016

 
Jedino što čudi u povratku trgovine robovima (i to je vrijedno istaknuti prije nego su CNN, agencije UN-a, IOM također izvijestili o njezinom postojanju u Libiji ranije ove godine) je da svatko treba biti iznenađen time.

Ljudska prava i socijalni napredak obično se vraćaju nekoliko stotina godina unazad, kad god NATO provede svoju “humanitarnu intervenciju”. I to nije slučajno.

Pod „intervencijom” se podrazumijeva namjerno provođenje akcija teškog bombardiranja infrastrukture u zemlji i naknadna demontaža državnog aparata s ciljem preokreta desetljeća društvenog napretka.

“Neuspješan plan” je zapravo najvažniji dio plana, kao što to moj OpEdger Dan Glazebrook govori u svojoj knjizi “Divide and Destroy – Zapadna imperijalna strategija u doba krize”.

Libija je ciljana, kao i Jugoslavije i Irak prije njih, ali ne zbog istinske zabrinutosti da će se dogoditi „druga Srebrenica” (imajte na umu da je Dom za vanjske poslove u izvješću iz rujna 2016. nije imao dokaze da je “Muammar Gaddafi naredio pokolj civila u Bengaziju”), već zato što je zemlja bogata resursima sa neovisnom vladom punom istomišljenika koja je djelovala socijalistički i imala gospodarstvo pretežno u državnom vlasništvu u strateški važnom dijelu svijeta.

Ni Libija, Irak ili Jugoslavija nisu primale zapovijedi Zapada, zbog čega su bile namijenjene za uništavanje. Kaos koji rutinski prati NATO-ove promjene režima je grozno iskustvo za građane tih država, koji tada doživljavaju strmoglavi pad njihovog životnog standarda i da se uvelike povećao njihov rizik od nasilne smrti u terorističkim napadima, dok u isto vrijeme gramzive zapadne korporacije potom masovno kreću u na “oslobođenu” zemlju, iskorištavajući nedostatka jake središnje vlasti.

Naravno, to se nikada ne spominje u prijateljskim masovnim medijima NATO-a. Uloga zapadnih elita u preokretanju prethodno dobro uhodanih socijalnih država u propale države nedostaje u većini mainstream medija u kojima se govori samo kako su oni donijeli “oslobođenje i demokraciju”.

Francuska vlada je igrala vodeću ulogu u uništavanju Libije u 2011. godini, a danas “progresivni” francuski predsjednik Emmanuel Macron krivi „Afrikance” za problem ropstva u zemlji. „Tko su ti krijumčari? Pitajte se – kao afrička mladež – to pitanje. Vi ste nevjerojatni. Tko su ti krijumčari? Oni su Afrikanci, dragi prijatelji. Oni su Afrikanci.”

Macron, kao i drugi zapadni lideri, želi vidjeti problem ropstva u krupnom planu, a ne u dugom kadru. Jer ako tako gledamo i NATO dolazi u tu sliku.

Šest i pol godina kasnije, zanimljivo je ako se osvrnemo na one navijače „humanitarne intervencije” u Libiji što su govorili početkom 2011. godine, a što se zapravo dogodilo kao posljedica 26.500 NATO-ovih letova.

„Cijena nedjelovanja je previsoka”, bio je naslov jednog članka David Aaronovitcha u listu The Timesu, od 18. ožujka 2011. „Ako mi ne bombardiramo Gadafijeve tenkove, Europa će se vjerojatno suočiti sa valom izbjeglica i novom generacijom džihadista„ ukratko je rečeno u članku.

Pogodite što? Zapadni vojni savez je bombardirao Gadafijeve tenkove (i puno više od toga) i dobili smo „val izbjeglica” biblijskih razmjera i „novu generaciju džihadista”, uključujući i bezbroj terorističkih napada u Europi.

Libija je bio još gori zločina od invazije na Irak jer je došla poslije.

No u međuvremenu, „oslobodioci” Libije su se preselili na druge važnije stvari u 2017. godini, sa trenutnom opsesijom koja se zove rusofobija. Sve je to zapravo da nas odvrate od katastrofalnih posljedica svojih postupaka. (Neil Clark,RT)
 
NoviSvjetskiPoredak.com